Degradirajuće je što se mirovina, dijagnoza PTSP-a i invalidnost doživljavaju kao nagrada braniteljima

Psihijatar i sistematski psihoterapeut o 15 godina iskustva rada s veteranima, posljednjih deset u općoj županijskoj bolnici Našice

Posljednjih deset godina dr. Božidar Popović, psihijatar i sistemski psihoterapeut, sjedi u grupama ratnih veterana u Općoj županijskoj bolnici Našice. Njihove naracije, kako kaže, znatno odudaraju od dominantne medijske slike veterana kao “tereta društva”. Ugodno su ga iznenadile priče o žilavosti, hrabrosti, odvažnosti, poduzetnosti, inatu, srčanosti, snazi, otpornosti višestruko nadmoćnijem neprijatelju, humoru, prijateljstvu i ljubavi. Unatrag šest godina dr. Popović je i suradnik u nastavi kao učitelj i supervizor Sistemske psihoterapije Sveučilišta Sigmund Freud Beč – podružnica Ljubljana.

Uz svoj profesionalni habitus, pasionirani je poštovatelj i ljubitelj vukovarskih ratnih priča, temeljem čega dovršava poslijediplomski doktorski studij Humanističke znanosti Sveučilišta u Zadru na temu “Prakse sjećanja na Vukovarsku bitku: između diskursa viktimizacije i življenog iskustva”. Sukreator je i moderator zanimljiva scensko-interpretativnom programa “Žene Vukovara: od priče do razgovora” koji je za Dan sjećanja uprizoren u HNK Osijek.

Smatrate da je problem psihičkih poremećaja ratnih veterana uvjetovan društvenim i političkim čimbenicima, a ne samo medicinskim. Zašto?

U posljednjih trideset godina, iza “pozornice” psihijatrijski definiranog posttraumatskog stresnog poremećaja, sudionici kompleksne političke, društvene, pravne i kulturne drame su i država i veterani. Naime, sredinom 1990-ih našli smo se u međunarodnom okruženju posljedica i doslovnog i simboličnog pada Berlinskog zida, sveprožimajuće globalizacije i seljenja industrije na Istok, uspona moći međunarodnih korporacija i fondovske industrije koja poznaje jednu jedinu vrijednost – novac, te nepravednog pokušaja politizacije Haaškog suda tražeći izjednačavanje krivca i žrtve. Istodobno su se zbivale društvene transformacije položaja i uloge obitelji te redefiniranje položaja žene i muškarca u dotadašnjim dominantnim patrijarhalnim odnosima, ali i djece koja su postala “meta” nametnutih vrijednosti potrošačkog društva. Na unutarnjem planu pretvorba društvenog vlasništva i uglavnom neuspješna, a katkada i kriminalizirana privatizacija rezultirala je stotinama tisuća izgubljenih radnih mjesta. Osobna odgovornost podizanja vlastitog kredita, problem kredita u švicarcima destabilizirao je egzistencijsku sigurnost. I posljednje je masovna ekonomska migracija u zemlje EU. Sve je to stvorilo koloplet potencijalnih kriznih situacija koje rađaju često pitanje: “Za što sam se ja borio?”.

Ističete i da su umirovljenja branitelja ‘90-ih godina rezultirala katastrofalnim posljedicama, i za veterane i za državu...

Kako sam već opisao, životi cijele generacije ratnih veterana u poraću stubokom su znatno izmijenjeni u novim društvenim i političkim okolnostima. Zbog navedenog, uz tegobe u okviru PTSP-a, veterani su imali i druge komorbidne psihičke smetnje. U takvim okolnostima država je “gasila požar” umirovljenjima, u većem postotku obespravljenih radnika i radnica i u manjem postotku ratnih veterana. Koncept “druge karijere” ratnih veterana zaživio je tek u manjem postotku, a veterani su umirovljenjem marginalizirani. Društveni, zakonodavni i politički okvir u kojem se mirovina, dijagnoza PTSP-a i invalidnost doživljavaju kao nagrada degradirajući je. Nagrada mora biti izraz zahvalnosti za dragovoljstvo, angažman, samoprijegor i doprinos, a ne za pitanje zdravlja ili poremećaja.

Koje su onda najučinkovitije metode liječenja?

U slovenskom jeziku ima riječ “srečanje” koja se prevodi kao susret, znači u susretu je sreća. To je za mene ono što predstavlja esenciju liječenja: susret dviju osoba, stručnjaka i pacijenta, osobe koja pati. Liječenje vidim prije svega kao dijalog ravnopravnih i jednakovrijednih sugovornika u kojem dijelimo koncepte, interpretacije i dogovaramo se oko ishoda zajedničke participacije. Uz medicinsko-psihijatrijski model liječenja koji utjelovljuje kliničku praksu utemeljenu na dijagnostičkim i farmakoterapijskim smjernicama, kroz psihoterapijski kontekstualni model propitkujemo kulturne, društvene i političke posljedice redefinicija položaja žene u obitelji, uloge i položaja obitelji u društvu i nametnutih vrijednosti zapadnjačkog potrošačkog društva. Nitko od nas nije pusti otok. Svi smo mi dio društveno konstruirane realnosti. Psihoterapija kao razgovorna praksa propitkuje donošenje odluka na temelju uvjerenja i vrijednosti i preuzimanju odgovornosti za te odluke u svom životu kako bi se osoba mogla snaći u mijenama društvenih, političkih i kulturnih vrijednosti.

Koliko je politika ta koja terapeutima otežava posao?

Ovisi što definirate pod “politikom”. Ako stavljate pojam “politika” u uzak okvir djelovanja kroz institucije države i lokalne samouprave i rad stranaka, reći ću da se tako definirana politika pokušavala snaći u ovih 30 godina. Moje je poimanje definicije politike puno šire: da je osobno političko i da je političko osobno. Svaki javni govor, novinski članak, TV emisiju ili kazališnu predstavu vidim kao politički čin. Tako primjerice, u doktorskom radu analiziram metaforu “pada” Vukovara i posljedice takvih interpretacija. Naime, arhive takvih interpretacija medijskih reprezentacija metastaziraju, zauzimaju poziciju moći i lišeni su autorstva. Postoji jednostavno pravilo koje kaže: “Što se naglašava, to se povećava!” Ako naši životi budu pod dominacijom negativno medijskih intoniranih sadržaja, oni će se samo umnožavati. Vrijedi, naravno, itekako i obrnuto. Time se otvara pitanje i osobne i društvene odgovornosti o tome što govorimo, činimo ili pišemo. Stoga, stvaranje takvog konteksta, ozračja u kojem je moguće ispričati i najzahtjevnije ratne priče koje bi imale potencijal katarze i oslobađajući učinak postaje profesionalni izazov.

Koliko u slučaju ratnih iskustava vrijedi ona “što nas ne ubije, to nas ojača”, kojom se, slikovito, definira otpornost?

Traumu, metaforično rečeno, vidim kao nuklearnu energiju: ako se dobro kanalizira kroz nuklearne elektrane, onda napaja strujom domove i pokreće industriju. No, ako nije kanalizirana, onda zna biti neugodno, katkad vrlo neugodno. Stvaranje atmosfere povjerenja kroz razgovornu praksu u individualnom ili grupnom radu, vođenje radionice ili programa u kazalištu na temeljima participativne etike, uz to što ima svoju svrhovitost postizanja željenih ishoda, ima i umjetničke elemente estetike promjene.

Smatrate da, “ako traumatskom iskustvu pristupimo iz drukčijeg kuta, možemo se zapitati što ljudi rade kako bi preživjeli i što ih čini jačim”. Kakva su vaša iskustva, što je to?

Konceptom “Dvojnog pogleda”, uz postojeću koncepciju posttraumatskog stresa supostavljam posttraumatski uspjeh, rast i otpornost kao koncepcije dekonstrukcije monolitnosti traume. Osobe koje su doživjele traumu istovremeno su i preživjele. Kako im je uspjelo? Otkud im snaga i domišljatost u tim trenucima? Parafrazirajući pokojnog Marka Babića, legendarnog branitelja Trpinjske ceste, mene ne zanima pitanje “zašto je pao Vukovar?”, ali me itekako zanima “zašto je Vukovar toliko dugo opstao”. Jakost za nekoga znači da se ustane iz invalidskih kolica nakon niza operativnih zahvata zbog ranjavanja i započne vježbati, postajući potom sportskim trenerom. Za drugoga je to da ostaje u radnom procesu i nakon gubitka transplantiranog bubrega, izdrži razdoblje hemodijalize u nadi da će mu biti omogućena nova transplantacija bubrega, za trećeg, pak, da kao veteran u mirovini i samohrani otac podiže i odgaja svog sina.

Što podrazumijevate pod društvenim priznanjem, kulturom otpornosti i kulturom zahvalnosti, koje suprotstavljate, inače, kulturi traume?

Sada više ne bih rekao suprotstavljam, već smatram da spomenute kulture koegzistiraju ili supostoje, te da su one dvije domene istog kontinuuma. One nastaju u odnosima, dijalozima i sjećanjima društva ili lokalnih zajednica. Primjerice, u našem programu u HNK u Osijeku uprizorili smo priču Vukovarke čija je tek dan i pol stara beba izgubila život u inkubatoru, nakon što je neprijateljska granata uništila bolnički agregat. Sama glumica, dok je u scenskom dijelu programa čitala tekst, nije mogla ne osjećati tugu zbog gubitka djeteta svoje protagonistice. Potom je u našem drugom interpretativnom dijelu programa to bila polazna točka koja nam je omogućila da se daljnjim interpretativnim razgovornim rekurzijama otvore priče o suzama koje smo pustili u našim životima, o načinima nošenja s gubicima i smrtnim ishodima, što sve suze kada isteknu oslobode unutar nas samih, te da one mogu postati katalizator cjelivanja i životne mudrosti. Dakle, pomno oživljavanje supostojanja kultura traume i kulture otpornosti: i traumatskog iskustva gubitka djeteta, i istovremeno, rasta i otpornosti kroz gubitak otvorilo je u “ovdje i sada” perspektivi dijalog. Sve rečeno stvorilo je potencijal za katarzu i emocije koje oslobađaju.

Progovarate o interakciji pojedinca i društva u poraću. Kakva je ta interakcija u hrvatskome društvu?

Desetak godina sam, gostujući na tribinama, predavanjima i radionicama, tragao za žanrom, kontekstom koji bi spojio interakciju pojedinca i društva. Primjerice, dolazak našičkih srednjoškolaca jednom mjesečno u grupe s veteranima omogućio je spoj mladih sa životnim iskustvom veterana, a veterana s mladalačkom energijom i ambicioznošću. Nerijetko su veterani u tim radionicama dobili odgovor na ranije postavljeno pitanje: “Za što smo se borili?” Potom, eksperimentirali smo dolaskom intendantice i suradnica iz osječkog kazališta s udrugama veterana projektom “Izađimo iz sjene”. Odjek doživljaja gošći rezultirao je time da pokušamo sličan koncept uprizoriti u HNK Osijek. Zaključno, uoči COVID-19 krize započeli smo jedan inspirativan projekt niza radionica suradnje veterana s profesorima i studentima Akademije dramskih umjetnosti u Osijeku, ali je on zbog aktualne situacije privremeno u zastoju.

Spomenuli ste program “Žene Vukovara”, kojim su na daskama HNK uprizorena teška ratna iskustva triju Vukovarki. Kakve ste emocije htjeli pobuditi kod publike?

Taj je scensko-interpretativni program nastao angažiranjem intendantice osječkog HNK Dražene Vrselje i vrsnom dramaturgijom Petre Blašković, ravnateljice Drame. Tri Vukovarke bile su, kao i drugi Vukovarci, izloženi brutalnoj agresiji, ali one nisu samo žrtve. One su i preživjele! Njihove priče, koje i priče brojnih drugih preživjelih vrlo su inspirativne i izvor nadahnuća. Prije nego kreće u proboj, protagonistica uzima iz zdjele nekoliko bombončića i kada na pola puta ostaje i bez druge čizmice hvatajući se bombončića u džepu oživljava sjećanje na mornara Popaja, ona oživljava vlastitu unutarnju snagu da preživi. Sljedeća protagonistica se tek u našem razgovoru prisjetila da njezin desetodnevni proboj do slobodnog teritorija u Nuštru zaleđe ima u sjećanju na iskustvo kada je kao 17-godišnja djevojka u izviđačima provela, snalazeći se, dva dana potpuno sama. Treća je, u uvjetima srpskih koncentracijskih logora, u jednoj situaciji pokazala bunt prema čuvarima, a u drugoj izražava sućut čuvaru za njegova poginulog sina. Nisu li te kratke crtice fenomenalne i poziv svim drugima koji ovo čitaju da zabilježe svoje vlastite priče?

U čemu je inovativnost tog programa?

U našem scensko-interpretativnom programu dosadašnju narativnu praksu priča preživjelih iz opsade Vukovara nadograđujemo drugim, interpretativnim dijelom programa, u kojem ja kao moderator pozivam glumice i tri izabrana gledatelja na dijalog u krugovima na pozornici. U tim krugovima dijaloga moguće je da sami akteri i gledatelji podijele svoje emocije, razumijevanja i vlastite priče, na što ih je prvi scenski dio nadahnuo. Takva uprizorenja za mene nemaju samo vrijednost “priča iz prošlosti”, već one imaju svoj snažan potencijal inspirativnosti i nadahnuća i danas u suvremenosti u svakidašnjici, u suočavanju s krizama i izazovima.

Za osobe koje boluju od PTSP-a ovo vrijeme zatvaranja posebno je teško razdoblje.

Mi u OŽB Našice, dok smo u prvom valu koronakrize pokazali stanovitu sramežljivost, u drugom valu smo reorganizirali rad psihoterapijskih grupa i Dnevne bolnice putem online rada. Već sada se pokazuje važnost zadržanog kontinuiteta redovitosti susreta. Unatoč manjim tehničkim preprekama, veterani su se prilagodili tom obliku rada.