Dokumentarni film ” Žrtva Grabovice ” – Bole nepravda i zaborav
Motivacija i ideja za film nastala je u misiji Mladi za mir, a cilj dokumentarnog filma je uspostava mira koji može počivati jedino na temelju istine.
Trideset godina nakon genocida koji se dogodio nad stanovništvom Grabovice, mjesta sjeverno od Mostara, gdje je muslimanska Armija BiH u Operaciji Neretva 93. ubila 33 civila, promoviran je dokumentarni film ”Žrtva Grabovice”.
Naime. 9. rujna obilježena je 30. obljetnica od pokolja nad Hrvatima, a tu večer s početkom u 20 sati u samostanu časnih sestara franjevki Krista Kralja u Bijelom Polju, održano je prikazivanje filma koji traje 82 minute, a posvećen je žrtvama i njihovim obiteljima, kojim se željelo utješiti obitelji, koje najviše boli nepravda, jer se za ovaj zločin po zapovjednoj odgovornosti, nije odgovaralo. Najstarija žrtva je Marko Marić koji je imao 87, a najmlađa Mladenka Zadro koja je imala nepune četiri godine. Od 33 ubijenih, njih 17 se još vodi kao nestalo, jer su vjerojatno bačeni u Neretvu, a od većine stradalih pronađeni su samo dijelovi tijela.
Redatelj filma ‘Žrtva Grabovice’ je Matija Ricov, a glavni snimatelj i montažer Filip Tadić, koji su u odlučili promovirati žrtvu hrvatskog naroda u BiH, o kojoj se kaže Ricov malo zna, te je osjetio poziv da ta priča ne ostane skrivena.
Redatelj filma Matija Ricov
Najavni plakat promocije / Žrtva Grabovice Svjedočanstvo preživljene patnje Matija Ricov dolazi iz molitvene zajednice Nanovo rođeni. To je karizmatska katolička molitvena zajednica iz naselja Botinec u Zagrebu te je nacionalni koordinator za mlade svih zajednica u Hrvatskoj u obnovi u Duhu Svetom. ”U vrijeme korone kad je u Hrvatskoj bilo nemoguće evangelizirati otvorila se BiH u kojoj se moglo imati seminare svjedočanstva i Svete mise i tu sam upoznao patnju hrvatskog naroda u BiH koji je jedan ‘skriveni biser’. Osjećao sam nepravdu pogotovo kada sam pogledao neke filmove koje su snimali Bošnjaci i Srbi o svojim žrtvama, da ta priča ostane skrivena i da ljudi ne saznaju za nju. Želio sam da ljudi koji imaju priču koja je svjedočanstvo preživljene patnje i opstanka umru i da to s njima umre, te sam osjetio poziv da to ne dopustim”, rekao je u razgovoru za Bljesak.info Matija Ricov. Kaže kako nije bilo lako napraviti film, jer radi, ima obitelj, a zaposlen je i u zajednici, no kaže da su on i kolege nastojali putovati u BiH kad god su mogli. Skoro pola godine su dolazili i snimali svjedočanstva, a kaže kako su njegova supruga i beba s njim putovali, kako se ne bi odvajali, pa je to bila i jedna obiteljska žrtva. ”Uspjeli smo to okruniti pričom o Grabovici, a snimili smo i niz svjedočanstava u Uzdolu, Doljanima i Vitezu, a sada to dižemo i na profesionalniju razinu. Nemamo sredstva i amateri smo, ali imamo želju i srce. No Bog proviđa da sve više ljudi prepoznaje to što činimo, pa nam pomažu da možemo kupiti bolju opremu i razglašavaju priču, i sve više ljudi se javlja za svjedočanstvo”, kaže Ricov.
Živi svjedok – najveća vrijednost
Smatra da je najveća vrijednost živi svjedok. Tijekom dokumentarca, više puta je spomenuo da se ”Bog pobrinuo da na mjestima stradanja uvijek ostavi barem jednu osobu da svjedoči”. ”Lako je kada je mlađa osoba koja je voljna pričati. Za mnoga stratišta su to stari ljudi, kojih možda neće biti za pet godina i s njima će te priče otići. Nastojimo uloviti sve te bisere i pohraniti ih da budu za budućnost mladim ljudima, da budu svjesni na kojoj žrtvi i koliko krvi oni danas mogu biti kao Hrvati i katolici u BiH”, kaže Ricov.
U dokumentarcu su prikazana svjedočanstva preživjelih, ali i karte akcije Neretva 93, te zvučni zapisi razgovora koje je vodio nekadašnji načelnik Glavnog stožera Vrhovnog zapovjedništva general Sefer Halilović.
”To je mukotrpan posao. U zadnji tren su nam stigli pojedini materijali. Bilo je teško doći do tajnog dokumentarca, koji je povučen od svukud, da nestane”, kazao je Ricov, a u tim materijalima se kaže, vidi odgovornost.
Svi znaju za Vukovar i Ahmiće, ali ne i za Vitez i Grabovicu
O žrtvi u BiH, u Hrvatskoj se kaže jako malo i premalo priča.
”Napravio sam usporedbu Viteza i Vukovara. O Vukovaru svi znaju sve, 90 dana bio u opsadi i pao je. Vitez je bio čini mi se 316 dana u opsadi i nije pao, bilo je preko 600 žrtava, a u Zagrebu nitko ne zna za to. Svi znaju za Ahmiće, što je legitimno, dogodio se zločin. Ali nitko ne zna za Vitez, za ‘Osmicu’, za Briševo…”, kaže Ricov.
Za to smo, smatra, najviše krivi mi sami jer se malo radi.
”Baš sam pričao s jednom časnom sestrom koja kaže da se mi više žalimo, a manje radimo dok naši susjedi što je legitimno, jako puno rade, ulažu vrijeme i novac i njihove vlasti su to prepoznale. Ja bih volio i da nadležne vlasti u BiH, Hrvatski narodni sabor i stranke to prepoznaju”, kaže Ricov.
Smatra da postoje razilaženja u dnevnoj politici i imaju oprečna mišljenja, ali žrtva je ona koja sve ujedinjuje.
”Sveta misa je primjer žrtve gdje se svi ujedinimo, kad se obitelji posvađaju svi dođu na sprovod, ove žrtve bi trebale ujediniti sve te suprotstavljene hrvatske opcije da prepoznaju vrijednost da se napravi digitalni martirolog koji će ostati dostupan svima. To je poziv na jedinstvo, barem oko bitnog”, kaže Ricov. Potresne i istinite poruke Poruka filmova koje radi Ricov sa svojom ekipom, kaže neće nikada biti negativna. ”Bit će potresna, bit će istinita. I u Bibliji imamo križ, razapinjanje, Isusovu smrt, ali neće ostati na tome. Smrt nema zadnju riječ”, kaže Ricov. Kroz filmove će kaže, uvijek poticati nekoliko stvari – oprost, pokajanje i povratak na svoja ognjišta. ”Postoje duhovni uzroci iseljavanja. Već na prvim stranicama Biblije kada Kain ubije Abela Bog govori ‘krv brata tvoga vapi meni iz zemlje, zbog toga ćeš vječni lutalac biti po svijetu, sijat ćeš ali nećeš žeti’. To govori koje su posljedice bratoubojstva i prolivene krvi koja nije okajana. Kad vidimo prošlo stoljeće, Drugi svjetski rat i Domovinski, vidimo koliko je neokajane krvi proliveno, koliko je toga zarobljeno i potisnuto, a mi često naivno vjerujemo ako je nešto stavljeno pod tepih da nema utjecaja. Itekako ima i nama je cilj sve to izvući van i predati Kristu da ono skloni njenu težinu, jer ono što se izvedi na svjetlo postaje svjetlo”, kaže Ricov.
Koja će sljedeća priča biti objavljena, kaže da je teško reći, jer većinom dođu s jednom idejom, pa se otvori nova priča, no misli da im je iduće odredište Konjic.
”Nama je cilj napraviti jedan digitalni spomenik svih mučeničkih mjesta katolika u BiH. Iduće područje koje želimo obraditi na isti ovaj način je područje Konjica, gdje su Hrvati masovno stradali, gdje je poznato stratište u Trusini i trenutno smo u skupljanju kontakata kako bismo mogli snimiti što veći broj svjedočanstava”, rekao je Ricov.
