Dr. sc. Tomislav JONJIĆ: Drugi krug zagrebačkih izbora – o čemu se zapravo radi?
Nema nikakve sumnje da je sociološka i politološka raščlamba okolnosti nastanka i djelovanja Domovinskog pokreta potrebna, baš kao što je potrebna i raščlamba posljedica koje će za današnje i buduće političko organiziranje takozvane hrvatske desnice imati rezultati koje je ta stranka ostvarila na svibanjskim lokalnim izborima. Jednako tako se nameće i potreba za raspravom o ulozi koju u aktualnim hrvatskim političkim i uopće društvenim previranjima imaju takozvani angažirani katolici koji bi u političkom životu većinom sudjelovali kroz nepolitičke oblike (time svojatajući povlastice, ali bježeći od odgovornosti i rizika koji nužno prate politički angažman), pa i razni katolički i „demokršćanski“ portali, na koncu i crkvena hijerarhija.
Nijednu od naših nevolja ne ćemo, naime, prebroditi bez trijezne, staložene i kritične ocjene njihovih uzroka i korijena, a spomenute – i mnoge druge – čimbenike zacijelo treba uvrstiti u njih. No, u ovome trenutku, između dvaju izbornih krugova, kad se u Zagrebu pripremamo za konačni sraz između favoriziranoga Tomislava Tomaševića, kao kandidata krajnje ljevice, i Miroslava Škore, koji se želi predstavljati desnim centrom te ideološko-politički nasljedovati Hrvatsku demokratsku zajednicu iz njezine nešto ranije faze, kad je ta stranka – u posve drugačijim okolnostima i s posve drugačijim autoritetom – htjela (uglavnom neuspješno, osim na razini privida) amalgamirati različite, pa i suprotstavljene ideološko-političke sastavnice hrvatskoga dvadesetog stoljeća, sve te raščlambe treba za neko vrijeme odgoditi.
One, naime, lako mogu zaprijetiti duhovnom i političkom demobilizacijom u trenutcima kad je potrebna opća mobilizacija. Iz istih, praktičnih razloga, za neko vrijeme, opet do okončanja izbora, i na splitskome primjeru – gdje je dominacija krajnje ljevice također očevidna, ali u obliku koji ipak manje prijeti od onoga zagrebačkoga – treba zatomiti i bezuvjetnu potrebu za raščlambom nesumnjivo presudnog doprinosa poslijetuđmanovskih vodstava HDZ-a sadašnjemu dramatičnom trenutku Hrvatske, doprinosa kojemu ideološko-politički korijeni – nikad to ne treba zaboraviti! – sežu znatno dublje, u same početke stranačkog organiziranja, napose u početke oblikovanja te stranke koja je u tehničkom smislu poslužila kao glavni instrument oslobođenja Hrvatske, ali – budući da oslobođenje ne valja izjednačavati sa slobodom – upravo zbog takvih svojih ideološko-političkih temelja nije bila kadra ostvariti i njezinu slobodu.
Zagrebački izbori, kao rezultanta političke nedosljednosti, negativne selekcije i sudjelovanja u korupcionaško-klijentelističkoj bujici koja već desetljećima preplavljuje i glavni grad i cijelu državu, dokaz su tog njezina poraza, ali su oni ujedno vjerna slika krize hrvatske nacionalne i državne misli. Zato je poziv na slogu u obrani posljednje crte – a nju danas predstavlja tanka nada da bi Miroslav Škoro, sa svim vrlinama i manama, i svojim i šarolikoga kruga oko sebe, ipak mogao biti izabran gradonačelnikom – pitanje osobne dužnosti svakog pojedinca, ujedno pitanje nacionalnog dostojanstva.
Jer, prosječan zagrebački hrvatski birač nerijetko nije svjestan političke, gospodarske i kulturne snage našega glavnoga grada, a njegovi su pogledi, ambicije i bojazni sublimirani u onu da će izborni pobjednici svoje herostratske težnje, zaodjevene u nerijetko naizgled prihvatljive egalitarističke i kvazidemokratske fraze, okruniti povratkom davno nametnutog naziva trga kod Kazališta, čime će Republika Hrvatska i simbolički i stvarno ustuknuti pred ključnom personifikacijom komunističke Jugoslavije, Josipom Brozom Titom.
Te prijetnje su realne, a njihov je doseg neusporedivo dublji, dalekosežniji i dugoročniji.
Silno veliki i jamačno prenapuhani proračun našega glavnoga grada, povećan još i proračunskim kapacitetima Zagrebačkoga holdinga koji gradu tradicionalno služi kao spojena posuda i instrument inventivnih, makar u biti jednostavnih financijsko-knjigovodstvenih operacija na kojima su sazdana mnoga Potemkinova sela što im svakodnevno svjedočimo, u kombinaciji sa zakonskim okvirom u kojem se gradska uprava kreće, otvaraju prostor za snažno i dugoročno oblikovanje političkih, gospodarskih i kulturnih tokova u Zagrebu, a samim time i u cijeloj Hrvatskoj.
Ne radi se samo o cijeni i kakvoći elementarnih komunalnih usluga; nije riječ tek o održavanju javnih površina, ulica i parkova, niti je riječ o presijecanju krakova svima manje ili više poznate kriminalne hobotnice koja je premrežila Zagreb i pola Hrvatske: posrijedi je instrumentarij za stvaranje i održanje slične klijentelističke hidre koja na gospodarskome planu dugoročno određuje i demografske i političke trendove, a na kulturnome i psihološkom jamči ne samo nastavak, nego i produbljenje i cementiranje kulturne dominacije jučer skoro beziznimno jugoslavenske, a danas uglavnom kvazi-kozmopolitske – ali uvijek protuhrvatske – takozvane ljevice.
Grad Zagreb, naime, kao suosnivač presudno suodlučuje o nizu ključnih ustanova, a kod još većega broja institucija – od osnovnih škola, preko kazališta, sve do mnogih bolnica – nastupa kao jedini osnivač, pa time i zapravo jedini čimbenik pri određivanju i provedbi kulturne i zdravstvene politike grada koji time oblikuje život cijele države. I tamo gdje nema formalnih ovlaštenja, sustavom kojekakvih pokroviteljstava, potpora, nagrada i otkupa odnosno financiranja raznih pothvata, grad može (pa to i čini) dugoročno stvarati skoro neprobojnu i nepobjedivu falangu ideološki poćudne kvazi-elite, istodobno marginalizirajući i gušeći sve ono što drugačije misli i osjeća.
Premoć koju je na izborima za Gradsku skupštinu ostvarila krajnja ljevica – kojoj će se njezin starinski, klasični odvjetak u formi SDP-a već iz pragmatičnih, a ne samo iz ideoloških razloga prikloniti bez ikakva otpora i negodovanja – može se skršiti samo izborom gradonačelnika koji ne dolazi iz toga kruga. Gradonačelnik je, naime, zakonski predlagatelj gradskoga proračuna, i posve je jasno da bi ta ljevica – ako ne želi potpisati vlastito političko samoubojstvo – morala odbiti i odbila bi prijedlog proračuna koji bi dolazio od „neprijateljskoga“ gradonačelnika, čak i onda kad bi se tim proračunom maksimalno štedjelo njezinu osjetljivost. Za takvu situaciju znameniti „lex šerif“ predviđa jasan rasplet. Pojednostavljeno, ali točno, on glasi: gradonačelnik ostaje u sedlu, a skupština se raspušta te se raspisuju novi izbori za nju.
Zato je, dakle, glasovanje za Škoru više od glasovanja za predsjednika Domovinskoga pokreta, i više od glasovanja za očuvanje naziva jednoga gradskoga trga: to je glasovanje za nove izbore za zagrebačku Gradsku skupštinu, odnosno glasovanje za pokušaj da se na samom početku trogodišnjega izbornog mrtvila preokrenu nepovoljni trendovi, trendovi koji ugrožavaju hrvatski nacionalni identitet i u perspektivi sâm opstanak hrvatske države. To je prva od utakmica koje valja dobiti, a ni za nju nije dovoljno rodoljublje; potrebno je malo i mudrosti
Dr. sc. Tomislav JONJIĆ
