Dubravko Gvozdanović: POGLED ISKOSA S BRANIKA DOMOVINE: Incident u vojarni „Josip Jović“ u Udbini

Poznati hrvatski sudski vještak za balistiku Dubravko Gvozdanović oglasio se povodom nedavnog incidenta u vojarni „Josip Jović“ u Udbini, koji je ponovno otvorio ozbiljna pitanja o sigurnosnim protokolima, ulozi vojske i percepciji obrambenog sustava u javnosti.

Usvom autorskom komentaru, Gvozdanović oštro i precizno upozorava na urušavanje autoriteta Oružanih snaga, ali i na širu društvenu klimu u kojoj se ni očite prijetnje više ne prepoznaju na vrijeme. S karakterističnom mjerom stručnosti i angažiranosti, njegov tekst poziva na ozbiljno razmišljanje: moramo li, kako kaže, „brojati mrtve da bismo reagirali?“

Objavu Dubravka Gvozdanovića prenosimo u cijelosti.

Kao što je sad već javnosti i poznato imamo slučaj u kojem trojica, navodno, pripitih civila, nasilno ulaze u vojni poligon u vojarni u Udbini. Pri tom isti probijaju fizičku blokadu s pristupne ceste, prolaze kroz rampu i ulaze u čuvani vojni prostor, direktno na poligon. Nailaze na vojnu patrolu koja ih zaustavlja. U razgovoru koji se pokreće razmjenjuju par rečenica s patrolom, većinom vulgarnih nakon čega okreću vozilo i pri tom skoro gaze jednog vojnika i udaljavaju se velikom brzinom. Vojska postupa manje-više u skladu s propisima (iako je već propustila spriječiti nasilni upad u vojarnu) te javljaju policiji registarske oznake, smjer kretanja, tip vozila. Policija ih hvata u bijegu prema granici s Bosnom i Hercegovinom kojom prilikom utvrđuje kako se radi o osobama srpske nacionalnosti od kojih je jedan čak i državljanin Republike Srbije.

Ovo je kratki opis onoga što se dogodilo. Odnosno onoga što znamo iz medija.

E, sad zamislimo tek malo drugačiji scenarij. Što da se radilo o auto bombi??

U toj hipotetskoj situaciji imamo isti broj ljudi, isti nasilni upad, no ovaj se put u vozilu ne nalaze „razigrani i nestašni mladići“ već odlučni teroristi dok je vozilo dupke krcato eksplozivom. Automobil naglo ubrzava, prolazi dodatnih 100 m, dolazi do kantine, skladišta oružja, spavaonica ili se zalijeće u grupu vojnika u trenutku kad su najranjiviji, na okupljanju pred vježbu. Što bi ostalo? Dvadeset, pedeset, sedamdeset mrtvih?!? Posvuda bi imali komade tijela, istrgnuta vrata, porazbijane prozore, plahte natopljene krvlju. I preživjele s trajnim psihičkim traumama. Mediji bi posljedično pisali epitafe, nacija dobila dvije minute šutnje na Trgu sv. Marka i medijsku histeriju promicanja panike uz neizostavno propitkivanje: „Kako se ovo moglo dogoditi?“

Mislite da pretjerujem?

Hrvatska već ima iskustva sa sličnim terorističkim napadom na državne institucije. Prisjetimo se samo napada auto bombom na policijsku postaju u Rijeci iz listopada 1995. godine. Tom prilikom, srećom, nije bilo mrtvih osim terorista samoubojice, no dvadeset i sedam osoba je ranjeno uz pričinjenu veliku materijalnu štetu.

Bi li si u ovom, hipotetskom slučaju, javnost postavljala pitanja poput: „Zašto straža nije adekvatno reagirala?“, „Ima li vojska dovoljno ovlasti da se brani?, i ono najočitije „Zašto sigurnosne ugroze nismo shvatili ozbiljno?“

No, ključno pitanje koje bi si mi kao društvo trebali postaviti jest: „Moramo li BROJATI MRTVE da bismo ozbiljno reagirali?

Ono što mene zanima jest slijedeće: Kako SMO DOPUSTILI da nam vojska padne na ovako NISKU razinu javne percepcije?

Znam kad je krenulo. Tamo negdje oko 2000.godine.

No, javnost valja postaviti pitanje i znati zašto smo to dopustili?

Ne govorim ovdje o brojkama, proračunu, puškama, vozilima ili zrakoplovima. Govorim o duhu vojske. Razini svijesti časti služenja Domovini. U konačnici o percepciji vojske u narodu. Govorim o tome da „TRI CIVILA“ od kojih je jedan strani državljanin, IMAJU HRABROST RUŠITI VOJNE SIGURNOSNE PROTOKOLE, NASILNO ULAZITI U ŠTIĆENI VOJNI OBJEKT I NAPADATI VOJNIKE! Slikovito rečeno „igrati se mišića“ s oružanim snagama Republike Hrvatske.

Za mene osobno to nije samo kršenje zakona, a definitivno nije nestašno djelo zaigranih mladaca. To je PSIHOLOŠKI UDAR. Udar koji moramo shvatiti kao poruku. I sasvim sigurno kao test te u konačnici i izazov. Ovo što se dogodilo još više jest sramota države. Ne odgovoriti adekvatno na ovu „bačenu rukavicu u lice“ bio bi čin kukavičluka.

Vojska nije narodna milicija, ona nije niti prometna kontrola, a ponajmanje folklor ili kulturno umjetnički dekor raznim obljetnicama. Vojska je snaga i autoritet države. Granica između opstojnosti i nestanka jednog naroda. Kad netko zaključi da se s vojskom može ismijavati, onda budimo sigurni: nismo samo opasno spustili standarde, mi smo ih izbrisali.

Upad u vojarnu u Udbini nije samo sigurnosni propust. To je ogledalo u kojem vidimo sve naše slabosti , posebice slabost volje da jasno kažemo: ovo je neprijateljski čin.

Je li takva slabost posljedica sustavnog hibridnog djelovanja protiv RH?

Pritisak pojedinih medija posebice tzv. liberalno orijentiranih, iako u zadnje vrijeme nisu pošteđeni i ekstremno tzv. desni, ogleda se vrlo često u dramatičnom i senzacionalističkom tonu, nakon čega po pravilu slijedi druga faza pritiska u kojoj se propitkuje odgovornost i traži krivac, ali ne iz perspektive obrane, već se fokus prebacuje na navodnu militarizaciju odnosno radikalizaciju vojske. Očito je da svako ulaganje u vojsku, mnogima označava početak im mrske „militarizacije“. Tada se u glavni fokus nameće pitanje „što smo krivo učinili“ i „kome smo se zamjerili (misli se na naše političare u pravilu vlast) da nas netko napadne?!?! (Slučaj pada drona u Zagrebu).

U konkretnom slučaju već se počinje isticati da se mogla dogoditi VELIKA TRAGEDIJA da je stražar eventualno likvidirao trojicu civila?

Ovo je ključan trenutak.

U ozbiljnim vojskama, ako se netko nepozvano i bez odaziva na upozorenja zaleti vozilom prema vojnom objektu, smatra se čistim djelom agresije. Vojnik ima pravo i dužnost pucati, osobito ako postoji mogućnost da je riječ o vozilu napunjenom eksplozivom.

Ali u Hrvatskoj?

Vrlo je moguće da bi dio javnosti i medija, a neki već i jesu, propitivao “je li vojnik mogao pucati u zrak ili gume vozila”(sic!), “zašto nije čekao zapovjed nadređenih”, “je li vozilo stvarno bila prijetnja”,“je li stražar bio psihički stabilan”, “jeli bilo propusta u sigurnosnoj provjeri”? (Ovo potonje lijepo možemo vidjeti u nedavnom slučaju dvostrukog ubojstva kad je većina medija fokus s ubojstva prebacila na sigurnosne provjere u vojsci).

Također bi se pokrenula javna rasprava o upotrebi smrtonosne sile gdje bi se inzistiralo na „ljudskijem pristupu“. U načelu problematiziralo bi se tko su stradali napadači (možda bi se vrlo brzo izvlačili „problemi u obitelji“, „mentalno zdravlje“, „mladi iz ruralne sredine“, itd).

Da je stražar pucao i da je zaustavio prijetnju on bi danas bio suspendiran. Progonjen i ispitivan. Razapet po naslovnicama. Umjesto da bude pohvaljen, bio bi prikazan kao opasnost. Upravo zato vojnici, pa i policajci, danas kalkuliraju. Nisu to kukavice. To su ljudi koje je sustav naučio da će ih ostaviti same ako odlučno reagiraju.

Zato, ne trebamo okrivljavati stražu, vojsku ili policiju. Okrivimo atmosferu. Atmosferu u kojoj je pripadnik HV-a objekt sprdnje, a civili koji ruše “rampu”i bježe prema BiH tek “zaigrani građani”.

Svakako HEROJI DRUŠTVENIH MREŽA.

Treba okriviti onu atmosferu u kojoj se govori o „nesporazumu“ i tek “slučajnom incidentu” iako sve ukazuje na ispitivanje obrambenog mehanizma.

Vojska koja ne smije reagirati u stvari nije vojska, a država koja se boji prepoznati prijetnju nije ozbiljna država u smislu obrane.