Dubrovačko područje uoči i za vrijeme Oluje: agresor usmrtio civile i vršio jak pritisak

Rano ujutro 4. kolovoza 1995. započela je hrvatska vojno-redarstvena operacija Oluja kojom su od velikosrpskog agresora oslobođeni dotad okupirani dijelovi Banovine, Korduna i Like. Pomno pripremana i briljantno izvedena operacija okončala je Domovinski rat, primorala agresora da pristane mirnim putem prepustiti hrvatskoj vlasti Podunavlje te do danas ostala ponos svih Hrvata, ali i primjer iznimno dobro izvedene vojne operacije kojeg se izučava na svjetskim vojnim učilištima.

Ono što je manje poznato jest činjenica da je vjerojatno glavni povod za početak operacije koja je već bila pomno pripremljena predstavljao jedan agresorski napad na civile na hrvatskom jugu.

Troje mladih poginulo na plaži, a troje ih teško ranjeno

Imajući vjerojatno informaciju o tome da hrvatski vrh planira napad na okupirano područje Banovine, Korduna i Like, agresorske snage iz istočne Hercegovine bombardirale su dubrovačko područje. U popodnevnim satima toga dana, srpske granate pale su na Veliki Zaton kod Dubrovnika i usmrtile troje mladih koji su odmarali na plaži: pripadnika 163. brigade HV Frana Goića (24), Danijelu Spajić (25) i Orsata Domaćina (17), sve iz Dubrovnika, dok je troje Orsatovih prijatelja – Romana Tomić, Lukša Pavličević i Nikša Matić – u tom granatiranju teško ranjeno.

Tužna činjenica da na hrvatskom jugu i dalje ginu civili potaknula je Hrvatsku da što prije započne s planiranom operacijom Oluja te su već u idućeg dana u ranim jutarnjim satima hrvatske snage krenule u napad na okupirani teritorij.

Istovremeno, pritisak velikosrpskog agresora na dubrovačko područje nije jenjavao.

Riječ je o prostoru koji je od okupacije oslobođen još 1992. Dubrovnik je, naime, od listopada 1991. bio pod srpsko-crnogorskom opsadom – Konavle, Župa Dubrovačka, Rijeka Dubrovačka i Dubrovačko Primorje bili su okupirani te je Grad bio okružen i s morske i s kopnene strane. Nakon uspostave tzv. “Sarajevskog primirja” u siječnju 1992. i stvaranja UNPA-zona na okupiranim područjima na koja su raspoređeni UN-ovi promatrači, dubrovačko područje nije potpalo pod taj režim te je time međunarodna zajednica dala Hrvatskoj odriješene ruke za vojno oslobađanje tog teritorija. Tako su već 1992. provedene operacije oslobađanja hrvatskog juga. Operacijom “Spaljena zemlja” oslobođeno je Dubrovačko primorje i Rijeka Dubrovačka, a do kraja godine operacijama “Tigar” i “Oslobođena zemlja” oslobođena je Župa Dubrovačka i Konavle te su hrvatske snage na jugu zemlje izašle na međunarodno priznate granice Republike Hrvatske. Bile su to među prvim većim oslobodilačkim operacijama u Domovinskom ratu te je na njima Hrvatska vojska zasigurno stekla važno iskustvo koje joj je koristilo kasnije, tijekom Bljeska i Oluje.

No, unatoč tome što je već 1992. Hrvatska vojska oslobodila taj prostor, sve do kraja rata Dubrovnik i dubrovačko područje bili su izloženi povremenim napadima srpskih snaga iz istočne Hercegovine, a ti su pritisci bili osobito intenzivni uoči i za vrijeme Oluje.

Žestoka osveta srpskih snaga za Oluju

Agresor se nije mirio s gubitkom područja u Banovini, Kordunu i Lici te je za osvetu bjesomučno tukao po hrvatskom jugu.

Ljudi iz Dubrovnika, Konavala, Rijeke i Župe dubrovačke… tih su kolovoskih dana ’95 iznova živjeli pod općom opasnošću, na Stradunu gotovo nije bilo žive duše, Orlando je iznova dobio zaštitu, „dejstvovalo“ se po Zračnoj luci Dubrovnik, gorjela je Rijeka dubrovačka, u Zatonu su mučki ubijeni mladi ljudi… – istie Dubrovniknet.hr.

“Vrijeme leti pa se mnogi događaji iz tih dana zaboravljaju, a ne bi smjelo biti tako. Treba se vratiti unatrag i kazati kako dubrovačko područje onda jest oslobođeno, ali rat nije bio okončan. Dubrovniku i dubrovačkom kraju i tada je prijetila neposredna vojna opasnost s istočnohercegovačkih strana, budući da je političko-vojno vodstvo bosanskih Srba htjelo ostvariti svoj davni plan. Točnije, izlazak „Republike Srpske“ na more htijući vojno zauzeti dio Konavala”, rekla je 2015. za Dubrovniknet Varina Jurica Turk, aktualna ravnateljica Muzeja Domovinskog rata u Dubrovniku.

Hrvatska je strana i predvidjela mogućnost pritiska neprijateljskih snaga na hrvatski jug, kao i moguće napade na istoku Hrvatske te je na ta područja poslana značajna vojna sila koja je trebala spriječiti ponovno zauzimanje hrvatskog juga i ponovne napade na području Slavonije.

Tako je, zahvaljujući snažnom otporu i dobroj pripremljenosti hrvatskih branitelja, Hrvatska uspjela odbiti napade i pritiske agresorskih snaga na dubrovačko područje dok je na području Banovine, Korduna i Like provela operaciju Oluja i ostvarila najveću i konačnu pobjedu u Domovinskom ratu.

U operaciji Oluja izravno su sudjelovali i branitelji iz dubrovačkog kraja kojima smo, zajedno s onima koji su djelovali na jugu odbijajući osvetničke napade agresora, i ovom prilikom dužni iskazati veliku zahvalnost.