Glas koji nisu mogli utišati: Siniša Glavašević i Branimir Polovina – heroji istine iz opkoljenog Vukovara
U najmračnijim danima opsade Vukovara, dok je grad tonuo pod nezamislivim razaranjem, eter Radija Vukovar nosio je glas koji je hrabrio, opominjao i ujedinjavao. Bio je to Glas Hrvatske – glas otpora, istine i nade. Iza tih riječi stajali su hrabri novinari, tehničari i radnici koji su, unatoč granatiranju, gladi i blatu, ostali vjerni jednome: prenijeti istinu narodu kojemu je istina bila jedino oružje preostalo.
Kada je taj glas konačno utihnuo, postalo je jasno da se sprema i gašenje samog grada.
U studenome 1991. ratna redakcija Glasa Slavonije uputila je dramatičan apel za spas svojih kolega – Siniše Glavaševića i Branimira Polovine. Obojica su nasilno odvedena iz civilnog konvoja nakon pada Vukovara, pod prijetnjom oružja, i nestala u haosu okupacije. Novinari su tada vapili za solidarnost, naglašavajući da njihovi kolege nisu bili žrtve samo agresije, nego i nepoštenih optužbi za neprofesionalizam – optužbi koje nisu mogle izbrisati ni rovovi, ni pod ‘Glas Hrvatske’ preneseni vapaji ranjenika, ni snaga njihovih posljednjih riječi ispisanih u nadi.
Siniša Glavašević – glas koji je postao simbol
Siniša Glavašević, rođen 1960. u Vukovaru, bio je pisac, knjižničar, novinar i ratni izvjestitelj. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a komparativnu književnost i bibliotekarstvo diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je u školama u Lovasu i Borovu Naselju, a na Radio Vukovar došao je prvo kao spiker, potom kao urednik i ratni izvjestitelj.
Ranjavan, iscrpljen, ali nepokolebljiv, Siniša je 4. studenoga 1991. pogođen krhotinom granate dok je išao u bolnicu po podatke za izvješće. Posljednji put javio se 18. studenoga navečer, iz vukovarske bolnice. Nakon pada grada, 19. studenoga, odveden je u nepoznato. Njegove riječi, među kojima i nezaboravna „Priča o gradu“, postale su svjetionik istine i moralna vertikala hrvatskog novinarstva.
Branimir Polovina – tihi junak radijskog etera
Branimir Polovina, rođen 1950. u Vukovaru, bio je dugogodišnji radio-tehničar, novinar i spiker Radija Vukovar. Po nacionalnosti Srbin, Polovina je svojim predanim radom i odanošću kolegama svjedočio da se Vukovar branio srcem, a ne etničkim podjelama.
Nakon odsluženja vojnog roka zaposlio se na radiju 1972., gdje je desetljećima bio dio ekipe koja je stvarala identitet ovog medija. Nakon pada grada, 19. studenoga 1991., odveden je iz bolnice zajedno sa Sinišom. Obojica su nestala bez traga.
Tragičan kraj na Ovčari
Njihova sudbina potvrđena je tek 1997. godine, kada su tijela pronađena i identificirana među žrtvama masakra na Ovčari, počinjenog 20. studenoga 1991. godine. Time je okončana jedna od najpotresnijih priča hrvatskog novinarstva – priča o dvojici ljudi koji su svoj profesionalni poziv pretvorili u čin obrane vlastitog grada i naroda.
Apel koji je postao opomena
Apel ratne redakcije „Glasa Slavonije“ upućen u studenom 1991. nije bio samo vapaj za spas dvaju života. Bio je to poziv svijetu da se ne ogluši na izgnječen, ali nepokoren glas istine. Bio je to poziv da se zaštiti profesija koja je u Vukovaru plaćala životima, samo zato što je istinu izgovarala naglas.
Njihov glas i danas obvezuje
Danas, kada se prisjećamo Siniše Glavaševića i Branimira Polovine, ne prisjećamo se samo novinara – sjećamo se svjedoka, boraca i ljudi koji su branili istinu dok su drugi branili ulice. Njihov glas postao je moralni kompas novinarske profesije, podsjetnik da se istina ne smije gasiti, da sloboda medija ne smije biti dovedena u pitanje i da se žrtva onih koji su dali život za riječ nikada ne smije zaboraviti.
Njihova priča ostaje trajna obaveza – cijelog društva, a posebno medijskih djelatnika – da čuvaju istinu, slobodu i sjećanje.
