Gotovina doveo ljude koji su Srbima tjerali strah u kosti: Ti fajteri su odradili vraški dobar posao

Hrvatska vojska i policija 22. siječnja 1993. započele su ograničenu ofenzivnu operaciju kodnog naziva “Gusar”. U samo tri dana oslobođena je tzv. ružičasta zona okupiranoga zadarskog zaleđa. Oslobođen je cijeli prostor na potezu Maslenica – Zadar, od Rovanjske, Maslenice, Posedarja, Novigrada, Pridrage, Škabrnje, Islama Latinskog, Kašića pa do Zemunika i tamošnje zrakoplovne luke.

Cilj akcije bilo je stvaranje uvjeta za nesmetanu gradnju novoga Masleničkog mosta, čime bi se prekinula dugotrajna prometna izolacija sjevera i juga Hrvatske, koji su dotada bili povezani preko Paškoga mosta i trajektnom linijom Prizna-Žigljen. Ipak, briljantna pobjeda vrlo se lako mogla pretvoriti u strašan poraz.

Bivši pripadnik Crnih mambi Ivica Jularić kaže da su, iako u početku iznenađene, snage pobunjenih Srba uz pomoć dobrovoljaca iz Srbije krenule su u žestoki protunapad. Sljedećih mjesec dana trajale su strahovite borbe, no hrvatski branitelji, posebice iz gardijskih brigada i jedinica Specijalne policije, rijetko su viđenom požrtvovnošću, usprkos znatnim žrtvama, uspjeli odbiti odlučne protuudare neprijatelja i nanijeti mu vrlo velike gubitke.

Gotovina pametno odlučio: Pozvao je “mambe”

Maslenica je, tvrdi Jularić, po mnogočemu bila prekretnicom i jednom od najodlučnijih bitaka Domovinskog rata. Kako su pripadnici 4. GBR i 3.GBR uz veliki napor i gubitke uspjeli obraniti Kašić i zadržati velikosrpske snage na glavnom pravcu njihovog protuudara, neprijatelj uvidjevši da tu neće proći, pregrupiravši se prebacuje težište napada prema Novigradu. Budući da više na terenu nije imao odmornih snaga koje bi mogao ubaciti na taj slabo pokriven prostor Gotovina se odlučuje na ubacivanje prekaljene elitne postrojbe 1.pb 2 GBR “Crne mambe” s kojima je u potpunosti “pogodio”, ne samo zato jer se imao priliku uvjeriti u njihove sposobnosti na Livanjskom bojištu, već i stoga jer su “mambe” upravo prije akcije Maslenica povučene s Dubrovačkog ratišta.

Dio opreme i ljudstva upućen je cestovnim putem prema Zadru, a 9. veljače većina ljudstva prebačena je u ranojutarnjim satima helikopterima iz Trstenika u zadarsko zaleđe. Odmah po dolasku održan je noćni sastanak s Gotovinom koji je Jacoviću prenio da se ide za Novigrad i da nije siguran kakvo je tamo stanje.

Kako su “mambe” impresionirale svojom opremljenošću…

O utjecaju dolaska “mambi” na moral premorenih i iscrpljenih sudionika akcije najbolje svjedoči izjava Danijela Kotlara zapovjednika 7. Domobranske pukovnije:

“Ugledao sam dva defendera na čelu kolone vozila, a iz njih izlaze fino obučeni vojnici, čisti, obrijani, to je najljepši prizor u mom životu, dakle kao da su došli američki marinci”.

Položaji su preuzeti zaista u doslovno zadnji trenutak jer već nakon par sati grupa od 30-ak četnika ništa ne sluteći prilazi cestom prema Novigradu. Ta grupa je u potpunosti potučena od trojice “mamb”“ i tada u stvari počinje pravi pakao za obje strane. Mambe 11.veljače kreću u napad da bi ostali dijelovi Tg-a lakše preuzeli položaje i tada uviđaju koga zapravo imaju ispred sebe. Nisu to bili mobilizirani domaći četnici već sve ono najelitnije što je velikosrpska vojska u tom trenutku imala.

5.000 Arkanovih Tigrova, Knindži, Martićevaca i Niških specijalaca – poraženo do koljena

U operaciji Maslenica prvi i jedini put sukobile su se najbolje i najelitnije postrojbe obiju vojski i u tom je sudaru velikosrpski neprijatelj polomio zube. Omjer snaga koje su se borile oko Novigrada bio je 10:1 u korist neprijatelja kojih je prema dokumentima bilo oko 5 tisuća. U tom silovitom okršaju “Crne mambe” su izgubile neke od svojih najboljih ljudi pogibijom zapovjednika 1. satnije Dragutina Naglaša, zapovjednika voda Vlade Brebrića, teškim ranjavanjem dozapovjednika 1. Satnije Ivice Šafarića i zapovjednika voda Ivice Mužića. U borbama slijedećih dana pogibaju pripadnik mambi Marijan Mikulin i pripadnici OKB-a Boris Krivačić i Ivan Cindrić.

“Moji se ljudi nisu htjeli predati, izginuli su do zadnjeg”.

Nakon tog poraza neprijatelj je izgubio motiv ponajviše zato jer su preko svojih obavještajnih kanala saznali brojno stanje i čak poimence navedenu formaciju svih koji brane Novigrad. Nemogućnost napredovanja i porazi u direktnom sukobu su toliko demoralizirali velikosrpske najelitnije postrojbe da su se zbog strašnih gubitaka, pogibije i ranjavanja nekih zapovjednika, suočeni s dezerterstvom mobiliziranih snaga i međusobnim obračunima odlučile povući. Tim njihovim povlačenjem završene su teške borbe, a dostignute linije su se očuvale do vojno-redarstvene operacije “Oluja”.