Gužva oko praga na europskim izborima: Ovo jednostavno treba ukinuti
Iako je na upravo održanim izborima za Europski parlament u Hrvatskoj najveći poraz doživio interes hrvatskih birača za Europsku uniju, pri čemu je na birališta izašlo samo njih 21,35 posto, osjetno manje nego prethodna dva puta, rezultati su dva mjeseca nakon parlamentarnih izbora pokazali da oko izbornog praga od pet posto vlada gužva, ali nije svejedno za koga i u kojem pravcu
Nikad ne treba odustati, osobito ne u politici. Najbolji je dokaz za to odluka potpredsjednika političke stranke Pravo i pravda Ivana Vilibora Sinčića da nakon uvjerljivog poraza - i njega i njegove stranke - na izborima za Europski parlament i dalje traži podršku birača. Pravo i pravda jedna je od najmlađih političkih stranaka u Hrvatskoj, na čijem je čelu donedavni zastupnik u Europskom parlamentu iz Hrvatske Mislav Kolakušić, a koja je na izbore za Hrvatski sabor izašla u koaliciji s Domovinskim pokretom. I na njima se Sinčić natjecao, ali predvodeći koalicijsku listu u VIII. izbornoj jedinici nije uspio prijeći izborni prag: lista se zaustavila na 4,02 posto glasova, a sam Sinčić osvojio je 3085 preferencijskih glasova birača u ovoj zemljopisno najzapadnijoj hrvatskoj izbornoj jedinici. Kao i Kolakušić, Sinčić je na europskim izborima želio obnoviti mandat eurozastupnika koji je 2019. osvojio kao predsjednik Živog zida. No, nakon razlaza s Domovinskim pokretom, Pravo i pravda samostalno izlazi na izbore za Europski parlament te 2,99 posto za listu nije bilo dovoljno ni za Kolakušića kao prvog na njoj, a kamoli za Sinčića na drugom mjestu. Nema veze. Sinčić je najavio svoju kandidaturu na sljedećim lokalnim izborima u svibnju 2025., kada će se natjecati za karlovačkog župana.
Stranka na čijem je čelu Božo Petrov ni drugi put zaredom ne uspijeva poslati svoje zastupnike u Europski parlament. I prije pet godina Most je na europskim izborima, prema preferencijama birača, bio na sedmom mjestu u Hrvatskoj, ali s 4,67 posto glasova u odnosu na ovogodišnjih 4,02 posto. To znači da im se podrška s parlamentarnih izbora održanih 17. travnja ove godine – prepolovila. Na njima su, također u koaliciji s Hrvatskim suverenistima, ali uz Mariju Selak Raspudić i Ninu Raspudića, osvojili više od osam posto glasova, da bi sada bez bračnog para Raspudić, ali s Hrvatskom strankom prava osvojili upola manje. Ovakav rezultat pokazuje da je ključna stvar za Most između dvaju neuspješnih europskih izbora 2019. i 2024. bio upravo angažman njihovih u parlamentu i javnosti najuvjerljivijih zastupnika. Kada stranka umjesto Marije Selak Raspudić ponudi, primjerice, Željka Glasnovića, više nema ni govora o onome što je Most (nezavisnih lista) promicao 2015. i 2016.
Što se tiče ljevice ljevije od SDP-a, pri čemu stranka odlazećeg predsjednika Peđe Grbina u sprezi sa Zoranom Milanovićem nerijetko djeluje kao parodija i ljevice i desnice u istom trenutku, politička stranka Možemo! također, kao i Most, bilježi osjetan pad podrške birača u odnosu na parlamentarne izbore. No ne toliki da kolegice i kolege Tomislava Tomaševića i Sandre Benčić nisu uspjeli izboriti barem jedno zastupničko mjesto u Europskom parlamentu. Na izborima za Hrvatski sabor u travnju osvojili su više od devet posto glasova birača, a na europskima su se spustili ispod šest posto. Njihova suha i nemotivirajuća kampanja pokazala je da Možemo! više nije ni nova ni drukčija politička opcija, tim više jer obnašanjem vlasti u Zagrebu, sada već u četvrtoj godini mandata, potvrđuju sve svoje kadrovske, programske i komunikacijske deficite. Stoga im je na više nego zoran način lista Nine Skočak pokazala koliko su u nekoliko godina postali 'starom viješću'.
Najveće iznenađenje ovogodišnjih europskih izbora u Hrvatskoj te jedno od rijetkih iskreno proeuropskih i eurooptimističnih političkih lica na izborima, Skočak je s velikih 22.283 preferencijska glasa za sebe te 4,06 posto za listu sa svojom mladom ekipom u samo nekoliko tjedana pokazala da se s jasnim porukama i vještom komunikacijom može doći do ciljanoga biračkog tijela. Prema njoj je Možemo! djelovao kao iz prošlog stoljeća, bez održive vizije Europske unije.
