H. Hitrec: Govnarski ispad medijskog komarca

Krenuo žustro studeni 2021.

Hladno, još ne i studeno. Ujutro dovoljno mrzlo da neko vrijeme moram nagovarati auto, daj upali, kupit ću ti benzina ako budeš dobar. Mito uvijek pali. Motivacija. Kreće, makar se tuži na brojne komorbiditete, a šesnaest mu je godina tek. Prešao je, doduše, toliko kilometara koliko ima od Zemlje do Mjeseca, kakav Musk, pa muskovci milijunaši samo dotaknu stratosferu i odmah se spuštaju. Odozgo vide prekrasan plavi planet koji ne će dugo, nimalo zabrinuti što su milijuni i milijarde koje su zaradili zgrnute na nevoljama mnogih i na užas planeta, zgađenog i zagađenog korporativnim plinovima. Mladi se ljudi bune, vide i oni da im se crno piše, sve je više Greta, ne vjeruju ljudima s kravatama i maskama koji su se okupili u Glasgowu, doputovali s raznih strana svijeta u skupim zrakoplovima, zagađivačima zraka, borci za čist planet, sipali optužbe na račun ugljena, a poglavito krava koje proizvode metan. Valjda i volovi. Sada se Buffalo Bill ukazuje u posve novom svjetlu – da nisu on i ostali osviješteni ekolozi pobili milijune bizona, kakva bi sada bila Amerika, nikakva, sjedinjene metanske države. Usput su pobili i Indijance, ali to je druga priča, vrlo moderna i čak mondena, odjednom su se bijeli ljudi prisjetili svih genocida i sada se kaju, navodno. Nastao cijeli pokret sjećanja na domorodce, na kraju će za sve okriviti Ivana Meštrovića ili barem Croatan Indijance, čije je postojanje sada i znanstveno dokazano, ali oni nisu bili skloni genocidu nego se uspješno integrirali u indijansku zajednicu, pa i oni nestali.

Glasgowski rendžeri odjednom su shvatili važnost šuma, puno kasnije nego partizani. Šume su respiratori planeta, nema sumnje, upijaju i ubijaju ugljični diokisid, a služe i kao skrovišta raznim životinjskim vrstama, zalog su bioraznolikosti i opstanka. U šumi žive vukovi uz čiju pomoć (i onu tri praščića) djeca razvijaju kritičko mišljenje, po tvrdnjama ministra znanosti i obrazovanja.

Mi šuma još imamo, samo što nisu dobro raspoređene ili su se malo promijenile. U ranom srednjem vijeku Dalmacija (i otoci) bijaše prekrivena hrastovim šumama, a o Slavoniji da ne govorimo. Da nije bilo Josipa Kozarca ne bismo znali kako je divna bila slavonska šuma. No dobro, još je ima na gorovitim područjima neravne Slavonije.

Ne znam zašto sam se uputio u šume, aha, zbog stakleničkih plinova i zagađenja uopće. Ali ono što jest hrvatski problem, to su ljudi koji zagađuju naš medijski, duhovni i uopće javni prostor, pa kada njih ne bi bilo, lakše bi se disalo. U rangu su dosadnih i napasnih komaraca, sišu nam krv, ubadaju noću i danju, za razliku od komaraca dobro su plaćeni za krvav posao. Takav jedan medijski komarac svakako je Boris D. (inicijal po uzoru na crnu kroniku, gdje se kriminalci tako bilježe da bi se sačuvao njihov integritet, podatci poznati redakciji). Dotični Boris D. imao je u prošlom tjednu ispad koji je izazvao zanimanje publike, napis pod naslovom već svima poznatim, govnarski ispad koji je rasrdio Hrvate jer bijaše svojevrstan neprijateljski auftakt mjesecu studenom u kojemu se nakon junačkoga otpora dogodio slom obrane Vukovara. Dirnuti tako vulgarno i neljudski u privatno i kolektivno pamćenje užasnih srpskih zločina i razaranja, nova je i smišljena agresija na grad i sjećanje, uz prijetvorne laži da je grad i sada mrtav, mumificiran, muzej koji služi tek za promociju političkih uglednika i komemoracije već posve dugočasne i valjda nepotrebne, s dodatkom da iz grada bježi stanovništvo. Članak je objavljen na portalu jugoslovenske TV N1, koji se podmuklo ogradio, da uredništvo ne stoji nužno iza svakoga napisa.

Nisam pratio lik i djelo B. D.-a, tek znam da je pisao za Feral, a kada je ovaj otegnuo papke, prešaltao se momak na druge tiskovine i portale. Feral je krepao kada je interes splasnuo, nije bio zabranjen iako bi mu to produljilo život, nestao je iz novčanih razloga jer su nestali mentori, oglašivači. Klatež se našla na suhom, okrenula se malo oko sebe i razmislila gdje bi našla kopanju u kojoj će uvijek biti dovoljno novca, pa makar i kuna. I pronašla srpske Novosti, kojima je udahnula nov život, tiskovinu financiranu iz državnoga proračuna RH, znači stabilnu i nedodirljivu. Pa je plaća medijevaca bila zajamčena i vrlo dobra, toliko da su mogli pristojno živjeti i tezgariti drugdje, recimo sada na portalu N1. A kada je vrhovnik Novosti ušao u koaliciju s hrvatskom strankom, budućnost je bila osigurana.

B.D. se sada vadi, ma nije on očekivao takvu reakcionarnu reakciju, nema se što ispričavati, osim toga bio je u Vukovaru kada nitko od novinara iz Hrvatske nije bio. Eh, to me je zaintrigiralo. Doista je bio, a kako je tamo prispio i to je opisao, s nekim rupama u opisu. Iz Vinkovaca nije, iz Nuštra nije, prirodno, nego iz Beograda, a kako je u to doba stigao u Beograd, zagonetno je. Preko Bosne, preko Mađarske? Ne kaže. I kako su ondje baš njega lijepo dočekali? Neku je dobru vezu trebao imati, jel kosovsku ili galebovsku, ne zna se. Primio ga neki pukovnik, dobričina, savjetovao mu da ne ide u Vukovar, ali je B. D. našao vodiča, pa preko Tovarnika u Vukovar. I vidio u Vukovaru što je vidio, istinito je sve napisao i objavio. Tu zastajem. Koja je bila zadaća “hrvatskoga novinara” i kako je iskorišten, svjesno ili ne, u psihološko-propagandne svrhe svojih domaćina, krvnika Vukovara. Da strah i stravu prenese ljudima, gradovima i selima u još slobodnim dijelovima Hrvatske, da postanu malodušni i dignu ruke, eto kako će svi proći ako se budu branili od jugoarmije i srpskih četnika. Nagađam da je tako, a možda i pogađam.

A glede sadanjega stanja u Vukovaru, opisanoga u spomenutom suvremenom tekstu istoga autora, sve rečeno daleko je od istine. Kada se danas pogleda grad s visina mitskoga Vodotornja, vide se crveni krovovi kuća izraslih iz očišćenih ruševina, crkva Filipa i Jakova na brežuljku, ulice, trgovi i obnovljeni Eltz, živost otprilike kao u svakom slavonskom gradu, promet, škole i djeca. Daleko od mrtvoga grada. A ljudi žive kojekako, kao i svugdje, žive teško, ali se ne daju. I žive, naravno, sa svojim sjećanjima na dane užasa, žive vjerojatno svakodnevno, ali žive dalje. Ne dopuštaju si život u prošlosti, koja se vraća na velika vrata tek kada sretnu nekog aboliranog zločinca i silovatelja na ulici, u dućanu, ili kada im iz Zagreba sufliraju kako bi se trebali ponašati i koje pismo staviti na ploče, ili kada na televizijskom ekranu vide koalicijske partnere. A kolektivno komemoriraju tek 18. studenoga zajedno sa cijelom Hrvatskom. To boli rečenoga autora, jer je Kolona sjećanja po njemu, valjda, ritual koji potpiruje podsjećanje i sprječava zaborav.

Jesu li mnogi napustili Vukovar i okolicu? Jesu, srpski zločinci u drugoj polovici devedesetih, u strahu, ali su mnogi i ostali, ugodno iznenađeni što ih nitko ne traži. Ako koga hrvatska vlast i privede, intervenirat će koalicijski partner i sutra su već vani. Napuštaju li Vukovar ovih naših dana i Hrvati? Vjerojatno da, ali ni više ni manje nego što odlaze iz drugih gradova, posebno slavonskih. Iz istih razloga, u potrazi za boljim životom i većom plaćom. Uostalom, famozni popis stanovništva o kojemu već dugo ništa nismo čuli, jel gotov ili nije, pokazat će pravo stanje stvari, ako ne bude lažiran, a bit će. No, barem retuširan.

Zanimljive su i reakcije, više na naslov nego na tekst koji dnevni ili tjedni poluhrvatski tisak nije objavio. Naslov neodoljivo podsjeća na onaj skaredni o Bleiburgu, nadam se da ga pamtite, i tako zorno uspostavlja vezu između dviju tragedija u izvedbi iste jugovojske. Kakve su bile reakcije? Ministarstvo branitelja je žustro reagiralo, kao i Hvidra, bilo je sjajnih komentara u nekim novinama (Ristić!), ali nisam čuo da se oglasilo Ministarstvo kulture i medija. Pa o medijima je riječ, a ne o poljoprivredi ili turizmu. Javilo se i Hrvatsko (?) novinarsko društvo, vodstvo kojega je na istom valu s B.D. pa bi ondje trebalo napraviti reda.

Bolja vremena za Maticu hrvatsku?

Spomenuo sam Tovarnik, teško stradao u ratu, ubijeni Hrvati koji nisu izbjegli na vrijeme, u Matoševoj rodnoj kući bijaše štab razularenih nitkova. Kao što znate, kuća je izvana obnovljena, interijeri još zjape prazni, kao i kulturni centar sagrađen uz kuću, nema novca da se sve dovrši i Tovarnik dobije mjesto na kulturnoj karti Hrvatske. Nema, jer se Matica hrvatska ustobočila, zaustavila sve tražeći neki svojih pišljivih dvjesto tisuća kuna koje je posudila Tovarniku. Zatvrdoglavila se, traži ovrhu, radi sve što (nekada) ugledna Matica ne bi smjela, nedostojno svoje tradicije.

Zašto opet povlačim Tovarnik? Zato što je prošle subote za predsjednika stare i slavne ustanove izabran književnik Miro Gavran. Puše li to novi vjetar, zvone li nova zvona, hoće li se promijeniti i odnos prema Matošu i njegovoj rodnoj kući? Dao Bog. Taj tovarnički teški teret ne smije ostati na duši Matice hrvatske.

Vrlo je dobro što Matica ima i novoga glavnog tajnika, a imena nekih od potpredsjednika bude nadu, kao što je akademkinja Oraić Tolić ili učeni Jareb.

Uz put (ili usput), još jedan primjer tvrdokornosti, posve neobičan. HAZU i Moderna galerija nikako se nisu mogle dogovoriti oko Bukovčeve Mlade patricijke koja je ionako visjela na štengama. Onda su došli šljakeri i skinuli Patricijku, koja je onako nježna i zbunjena pitala kamo ju nose. Bez straha, reče šljaker, samo nekoliko metara dalje, preko tramvajske pruge.

Cenzura ili selekcija

U Hrvatskoj nema cenzure. Postoje samo nepisani popisi autora koji nisu poželjni, ili političara koji iritiraju televizijske poslenike. Ne i radijske, neobično. Primjer: vozim se u onom opisanom autu s komorbiditetima, slušam prijenos iz Hrvatskoga sabora. U jednom trenutku, negdje oko Svete Nedjelje, čujem zastupnika Prkačina kako govori o zločinačkom karakteru SPC-a. Opa! Mislim da nisam dobro čuo jer se komorbiditetni trese i buči, pa ništa, bit će u Dnevniku HTV-a, mislim. Navečer gledam tu dinamičnu emisiju, na ekranu se pojavljuje Prkačin. Opa!

Nisu ga cenzurirali. Kadli, govori taj narodni zastupnik o trošarinama, o SPC-u ništa. Nije, znači, riječ o cenzuri, nego o selekciji.

Zagrebačka šteta

Nova, više i ne tako nova, gradska uprava poduzima čudne demografske mjere. Prvo su na red došle majke odgojiteljice i na njima će, rečeno je, Zagreb ostvariti uštede. Da ne ostane na tome, skresani su “poticaji” za prvo, drugo, a posebno za treće dijete, jer bi, ako ostane kao do sada, Zagrebu bila pričinjena znatna šteta. Baš tako je izjavio dežurni mudrac. Šteta! A što je to Zagreb? Zgrade, ionako oštećene? Ili možda ljudi, djeca. U prilog gradskoj vlasti treba reći da je dalekovidna: manje djece, manje vrtića, u skoroj budućnosti manje škola, oh kakve će to tek uštede biti, koliko manje štete za gradski proračun.

Hrvoje Hitrec/HKV