Hrvat Matej žarko želi u vojsku, ali ne može ni pod razno: ‘Zašto sam ja manje vrijedan?’

“Vojni rok kakav se najavljuje u Hrvatskoj je protuustavan, krši ljudska prava te je ekonomski štetan! Zaustavimo povratak obveznog vojnog roka. Više od pet tisuća građana podnijelo je 19.7.2024. peticiju, a MORH i Vlada im još uvijek uskraćuju pravo na odgovor koje jamči članak 46. Ustava”, poruka je Centra za ekonomsko obrazovanje koji je inicirao pokretanje ove peticije, dodvaši i kako “Hrvatska nije notorna diktatura, već je ugradila Europsku konvenciju o ljudskim pravima”.

A nije samo peticija “opasnost” kojom će se morati pozabaviti ministar obrane Ivan Anušić i stručnjaci okupljeni oko njega. Sve više se spominje i priziv savjesti koji je 2008. godine, u trenutku zamrzavanja vojnog roka, imalo više od 70 posto mladih u generaciji zbog čega su upućivani na tzv. civilno služenje, daleko od kasarni i odora.

No, iako se čini da mnogi mladi ljudi nisu spremni uzeti pušku u ruke kako bi eventualno jednog dana branili mukom izborene granice svoje domovine, ima i onih koji to žarko žele, a ne mogu zbog jedne “sitnice” – stariji su od 30 godina!

Foto: MORH/Tomislav Brandt

‘To je, dakle, suludo’

Zagrepčanin Matej jedan je od onih koji se neugodno iznenadio kada je donio odluku da želi na dragovoljni vojni rok. Tek su mu 32 godine, vježba četiri puta tjedno i u top je formi. Nedavno je sjeo za laptop kako bi ispunio formular, no nakon par minuta shvatio je kako su mu vrata MORH-a zauvijek zatvorena.

Naime, na stranicama Ministarstva obrane prije navođenja uvjeta jasno stoji: “Kandidat može biti upućen na dragovoljno vojno osposobljavanje do posljednjeg dana kalendarske godine u kojoj navršava 30 godina života”. 

“To je, dakle, suludo. Po čemu sam ja s 32 godine, u naponu snage bika nakon četiri godine intenzivnog treninga, manje vrijedan ili fizički spreman od nekog tko ima 28 godina i u ruku nije uzeo uteg od sata tjelesnog u srednjoj školi? Zašto je meni uskraćeno pravo da se stavim na raspolaganje državi u kojoj živim, dok toliki samo smišljaju način da izbjegnu ovu obvezu kako se ne bi inkomodirali ili što već?”, upitao je vidno revoltirani mišićavi mladić.

To doista dobro pitanje postavili smo stručnjaku za sigurnost Pavlu Kaliniću. “Da vam budem iskren, nisam ni znao da postoji to ograničenje. U JNA ta je dobna granica iznosila 27 godina. Rijetko koja vojska bi postavljala višu, osim u slučaju rata. Inače za vrijeme socijalizma kad se računalo koliko se što isplati, recimo vi, ako ste studirali medicinu, vi ste morali specijalizaciju završiti do 35. godine, nakon toga više niste mogli dobiti. Zato što se državi nije isplatilo ulagati toliki novac u vas, zato što vi to niste mogli poslije vratiti s obzirom na dob kada se išlo u mirovinu”, ističe Kalinić.

Ništa bez strategije

A onda je dodao i kako samo forsiranje vojnog roka, bez da, kako kaže, postoji strategija nacionalne sigurnosti, nema smisla. Nakon što nam je nabrojao sve probleme vojske, Kalinić je upitao još’ jedno pitanje koje se u ovoj raspravi često spominje.

“Gledajte u čemu je sad problem. Zašto biste vi išli za nekoga ginuti? Zašto da idete poginuti za Tedeschija, možda za Todorića, za Rajića ili ne znam za koga, Grlića Radmana? Zbog čega bi neko sada dopustio da mu sin ili kćer idu u vojsku? Ja bih im prvi slomio noge. A što ako je to njihov odabir i oni to baš eto žele? Pa čujte, imali smo taj odabir u mojoj generaciji, ja sam odrastao u gradu gdje je glavna fora bila da izbjegavamo služenje vojnog roka. Nije mi pošlo za rukom. Neki su pak otišli u Legiju stranaca. No, ako se danas ide, treba se imati razlog zašto se ide, strategiju nacionalne sigurnosti”, zaključuje Kalinić.

Branko Borković, umirovljeni brigadir Hrvatske vojske poznat po svom ratnom nadimku Mladi jastreb, napominje kako se ovdje radi o standardima koji su sveprisutni svuda u svijetu.

Nije zaključano, ali…

“Ako netko ne započne službu do 30 godina, računa se da nema nikakvih izgleda napraviti kvalitetnu karijeru kroz vojsku. Nekad je ta granica bila postavljena na 27 godina. Pazite, dođete u poziciju da vam dođu praktički djeca od 18, 19 godina i da vam dođu, recimo, sad već nečiji tate. Znate, to je generacijski ogromna razlika. Ima tu još niz problema, no takve je stvari najbolje pitati medicinsku struku koja proučava koliko je nečiji organizam na obuku psihofizički spreman s obzirom na njegovu dob.

No, ako je to nečija volja i želja, a živimo u demokratskom sustavu, ja pretpostavljam da postoji mogućnost na razne druge oblike van ovih formalnih da se izvrši obuka ljudi za određene zadaće. No, politika je ta koja odlučuje i ovog trenutka je to određeno ovako, što ne znači da je to zaključano i da se neće promijeniti kao i ranije. Uostalom, postoje zemlje u kojima se do obuke može doći kroz poluprivatne organizacije”, pojašnjava Borković.

Za objašnjenje smo zamolili i sam MORH, a njihov ćemo odgovor objaviti čim ga zaprimimo. Matej s početka priče za kraj poručuje da se vremena mijenjaju: “Mi koji smo sad u tridesetima ne živimo istim životom kao naši roditelji. Čak i najstrože strukture nekada trebaju ići u korak s vremenom. Uostalom, oni bi imali više benefita od toga nego mi, mali ljudi”.