HRVAT U SRCU UŽASA ‘Čak 70% zgrada je srušeno, ostale samo što nisu pale. Gledaš te ljude, plačeš, ne vjeruješ...‘

Htio se probiti do Ankare, gdje mu je cura, inače naša odbojkašica. Pokušaj je bio osuđen na propast

Više od 5100 mrtvih i deseci tisuća ozlijeđenih. Srušene zgrade, stambeni blokovi, cijela naselja. Gradovi kojih više nema. Mase ljudi koji na hladnoći i snijegu kopaju po ruševinama, tragajući za svojim susjedima, prijateljima, roditeljima, braćom i sestrama. Iza dva razorna potresa koja su u ponedjeljak pogodila južni dio Turske i sjeverozapad Sirije ostali su apokaliptični prizori i brojke koje lede krv u žilama i nemilo rastu iz sata u sat.

Razgovarali smo s hrvatskom odbojkašicom Mateom Ikić koja živi i igra u Gaziantepu, jednom od turskih gradova koji su teško pogođeni potresom. Igrom slučaja, Matea se u vrijeme potresa nalazila u Istanbulu gdje je s klubom igrala utakmicu, dok je njezin dečko Luka Piljan, kojeg smo također kontaktirali, bio u njihovu stanu u Gaziantepu te sve doživio iz prve ruke.

- Prvi me nazvao cimeričin dečko jer nije mogao dobiti nju. Probudio nas je njegov poziv u ranim jutarnjim satima, a nakon toga su nastupili teški stres i neizvjesnost. Pogledala sam na internetu i vidjela da je potres bio magnitude 7,8 po Richteru, a prvo što sam pomislila bilo je gdje je Luka - ispričala je Matea za Jutarnji list, pa nastavila:

- Bila je to vrlo stresna situacija, ali sam se odmah nakon toga čula s Lukom. On je bio u redu, rekao mi je da je uspio izaći iz stana s našim psom Cocom i da su u autu, na sigurnom, pa me to malo smirilo.

Nakon toga smo kontaktirali i Piljana kako bi nam iz prve ruke opisao sve što je proživio toga jutra, od 4 sata i 17 minuta kada se dogodio prvi potres pa nadalje.

- Iskočio sam iz kreveta, iz sna. Krevet i ormar su se brutalno pomicali, a sve je lupalo kao da mi je netko s bubnjevima u stanu. Otrčao sam u dnevnu sobu i nisam znao hoću li skočiti ispod stola ili stati ispod štoka. Kroz glavu mi je tada prošlo "džaba ti i stol i štok kad si na osmom katu". Potres je trajao minutu i pol do dvije, a nakon toga sam se na brzinu obukao, uzeo psa sa sobom i istrčao van - kaže nam Luka pa dodaje:

- Dok sam čistio snijeg s auta, udario je drugi potres. Gledao sam kako mi se auto trese, a kad se smirila situacija, autom smo otišli na jednu poljanu i tamo smo nekoliko sati bili na sigurnom, daleko od svega. Sa mnom je bio prijatelj kojeg sam upoznao ovdje u Turskoj i čija djevojka igra u istom klubu kao i Matea te živimo u istom naselju i zajedno smo sve to prošli. Naše naselje, koje se nalazi u jugozapadnom dijelu grada, malo je novije i kvalitetnije napravljeno tako da je situacija u našem kvartu OK, ali je sjeverni dio grada u potpunosti razrušen.

Ispričao nam je naš sugovornik i kako je pokušao izaći iz Gaziantepa, odnosno pridružiti se djevojci (koja je u međuvremenu doputovala u Ankaru, op. a.), ali njegov pokušaj nije uspio zbog posljedica potresa, u prvom redu devastirane prometne infrastrukture.

- Oko podneva smo odlučili krenuti prema Ankari, no kako smo prilazili gradovima koji su najteže pogođeni potresom, poput Kahramanmaraşa i, osobito, Nurdağija, vidjeli smo da su oni gotovo u potpunosti srušeni. Rekao bih da je 70 posto zgrada u tim gradovima srušeno, a ovih 30 posto je toliko nakošeno da je samo pitanje vremena kad će se srušiti. Nisam bio ni svjestan kolike su posljedice potresa dok nisam vidio stanje u Nurdağiju, koji je srušen praktički do temelja - iznosi nam Luka potresna svjedočanstva iz prve ruke, pa dodaje:

- Gledaš i ne možeš vjerovati što prolaze ti ljudi tamo. Stoje na tim ruševinama, pomiču kamenje i pokušavaju izvući one koji su zarobljeni ispod. Užas. Vozili smo se, gledali i plakali.

S obzirom na to da su ceste i nadvožnjaci također urušeni, on i njegov prijatelj na kraju su se odlučili vratiti u Gaziantep. Predsjednik odbojkaškog kluba u kojem igraju njihove djevojke osigurao je obiteljima igračica i svim radnicima smještaj u prostorima svoje tvrtke.

- Nalazimo se na periferiji grada, u industrijskoj zoni. Ovdje imamo sve što trebamo. Imamo gdje spavati, imamo tople obroke i dobro nam je. Sinoć smo ovdje spavali i ostat ćemo vjerojatno još dva-tri dana dok se sve ne smiri i dok se situacija u prometu ne popravi. Vrijeme nam također ne ide naruku, hladno je i već pet dana pada snijeg, ali čekamo da se sve smiri kako bismo mogli krenuti prema Ankari. To nam je trenutačno nekakav plan.