Hrvati o mučnom detalju iz devedesetih: ‘Tri puta su me mobilizirali, svašta sam vidio’

Nakon izbijanja rata u Ukrajini i masovne mobilizacije civilnog stanovništva, mnogi su se počeli pitati kako je to izgledalo u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. Rat u Hrvatskoj izbio je 1991., u trenucima kada nova država još nije imala ustrojenu vojsku, a dio teritorija našao se pod okupacijom. Iako su tisuće ljudi dragovoljno pristupile obrani zemlje, hrvatske vlasti su morale uvesti i mobilizaciju – često u neorganiziranim i improviziranim uvjetima.

Tema mobilizacije i danas izaziva brojne emocije kod Hrvata, a jednog je zanimalo kako je točno izgledao taj proces. “Zanima me i palo mi je napamet zbog videa mobilizacije vojnika u Ukrajini. Je li u Hrvatskoj bilo (prisilne) mobilizacije ili je bilo dovoljno dragovoljaca pa nije bilo potrebe za tim? Neugodno mi je nekoga starijeg pitati jer je to malo “nezgodna” tema, a otac mi dobar dio 1991. nije bio u Hrvatskoj, ali kaže da od 1992. do 1995. nije bilo mobilizacije”, napisao je na Redditu.

Ubrzo je dobio mnogo detaljnih odgovora kako je sve točno izgledalo tih okrutnih devedesetih godina. “Bilo je mobilizacije, i to dosta. Obiteljski prijatelj mojih roditelja bio je mobiliziran, a njegov zadatak je, paradoksalno, bio dijeliti pozive za mobilizaciju”, odgovara mu jedan korisnik Reddita dok drugi dodaje, svaka mobilizacija je prisilna u smislu da postoji obveza odazvati se. “Devedesetih su bile redovite, od početka do kraja rata – uglavnom prije većih vojnih operacija”.

Hrvati o mobilizaciji: ‘Zvali su me tri puta, svega sam se nagledao’

Neki pišu i o još jednoj pojavi. “Da, naravno da je bilo. Postojala je i konfiskacija – vojska bi ti jednostavno zaplijenila vozilo za svoje potrebe. Ponekad bi mobilizirali nasumične ljude – dođu u kafić, kao racija, pa uzmu osobne iskaznice i svima provjeravaju status. Ako se ne odazoveš, činiš prekršaj i vojna policija može doći po tebe, često usred noći. Uvijek su kružile priče da su oni koji su imali novca otišli u Njemačku ili da se mogla potplatiti vojska kako bi te se pustilo na miru”.

“Šef mog oca molio je da mu ne uzmu sve radnike, pa je mobilizacija mog oca zaobišla – ali uz napomenu da je to samo “uvjetno”, i da mogu svaki čas doći po njega. Otac je radio u logističkoj firmi – vojska im je zaplijenila sve nove kamione kupljene pred rat, a država nikad nije platila odštetu. Majka je radila u tvornici koja je počela proizvoditi vojnu opremu – također bez ikakve naknade”, pišu Hrvati.

Dodaju, mobilizacije je bilo i prije Oluje 1995. “Za Bljesak nisam siguran, možda lokalna mobilizacija u Slavoniji. Mislim da je i u jesen 1991. proglašena mobilizacija”. Jedan je napisao kako je mobiliziran čak tri puta. “U rujnu 1991. došao mi je poziv. Odazvao sam se – krcali smo municiju za dubrovačko ratište. Nakon mjesec dana opet poziv – ide se na Brač na obuku. Nema ni puške ni uniforme. Trebali smo ostati sedam dana, JNA je blokirala otok, ostali smo tri tjedna i gledali povlačenje brodova iz Sutivana. Nakon toga – kući, pa pravac obalna na Šolti: sedam dana tamo, sedam doma u Splitu. I tako tri mjeseca, dok nisu objavili da se možemo skinuti. A onda su me opet pozvali – ovaj put u protuzračnu obranu na Turskoj kuli, gdje sam proveo devet mjeseci. Ukupno tri puta mobiliziran, tri puta se odazvao. Još u JNA sam znao da vojska nije moj poziv. I ne, nismo pozdravljali sa ZDS kako neki danas tvrde. Likova sam se nagledao… Najdraži mi je bio jedan Popović – taj bi skupljao donacije za vojsku, a onda ih preprodavao po dućanima. Šverc u pozadini”. Jedna Hrvatica ove događaje zna samo iz priča. “Premlada sam da bih znala iz iskustva, ali tata mi je pričao da su u ljeto 1995., prije Oluje, došli po njega kući da ga mobiliziraju”.