Industrija ustaša: Kako je povijesni pojam pretvoren u političko strašilo na Balkanu
Dubravko Gvozdanović analizira kako se pojam „ustaša“ pretvorio iz povijesne kategorije u univerzalnu političku etiketu kojom se manipulira strahom u Hrvatskoj i Srbiji
U hrvatskom i srpskom javnom prostoru pojam „ustaša“ već desetljećima više nije tek povijesna oznaka vezana uz razdoblje Drugog svjetskog rata, nego svojevrsno političko strašilo koje se izvlači kada god je potrebno homogenizirati mase, prikriti stvarne probleme ili zastrašiti protivnike. Upravo o toj pojavi, koju naziva „industrija ustaša“, piše Dubravko Gvozdanović, upozoravajući na njezinu trajnost i štetne posljedice po društvo.
Posljednjih tjedana domaći mediji ponovno su bili preplavljeni retorikom o „ustašizaciji“. Nije riječ o ozbiljnoj povijesnoj raspravi, već o medijsko-političkom mehanizmu u kojemu etiketa „ustaše“ postaje dovoljno snažan signal za alarm, bez potrebe za dokazima. „Dovoljno je nekoga proglasiti fašistom ili ustašom i već imate opravdanje za svoje postojanje“, piše Gvozdanović, ukazujući da se time održava paralelni svijet u kojem svaka domoljubna pjesma ili mural postaju prijetnja demokraciji.
Takva logika, tvrdi autor, nije specifična samo za Hrvatsku. Srbija je možda i najplastičniji primjer. Ondje je pojam „ustaša“ postao univerzalna etiketa kojom se proglašava neprijateljem svatko tko dovede u pitanje režim – od prosvjednika i nezadovoljnih građana, do studenata i radnika. Nedavni primjer napada na Kuću cvijeća u Beogradu, koji je proglašen „ustaškim činom“, najbolje ilustrira apsurd: čak i Tito, barem u diskursu režima, postaje ustaša kada se problematizira nepovredivost njegova mauzoleja.
„U Srbiji je ustaša postao isto što i crna rupa u svemiru – proguta sve što režim označi prijetnjom“, navodi Gvozdanović. Na taj način, politička elita proizvodi neprijatelje kako bi skrenula pažnju s problema poput korupcije, pada životnog standarda ili odlaska mladih.
Ni Hrvatska nije imuna na slične mehanizme. I ovdje pojam „ustaša“ redovito iskače iz navijačkih baklji, karikatura na društvenim mrežama ili crnih majica. Kada nema stvarnih „neprijatelja“, lako se izmisle novi jer etiketa uvijek dobro dođe za diskvalifikaciju političkih oponenata.
Zajednička nit i u hrvatskoj i u srpskoj varijanti jest manipulacija strahom. Dok se javnost zabavlja fantomima prošlosti, iz fokusa nestaju ključna pitanja – ekonomske prilike, demografija, korupcija, obrazovanje.
Autor naglašava da bi u zdravom društvu pojam „ustaša“ trebao imati jasno povijesno značenje – kao podsjetnik na tamno razdoblje koje se ne smije ponoviti. Međutim, na Balkanu se ta riječ pretvorila u praznu, banalnu etiketu koja služi isključivo kao alat kontrole i skretanja pozornosti. „Kad je ustaša sve i svatko, onda ustaša više nije nitko“, zaključuje Gvozdanović.
Da cijela priča ponekad poprimi i tragikomične oblike, pokazuje anegdota iz jednog restorana u Vukovaru, gdje su kolači slučajno nazvani „Za dom spremni“. I dok su gosti i osoblje, bez obzira na nacionalnost, situaciju doživjeli kao šalu, autor se pita što bi se dogodilo da su u priči sudjelovali „dežurni moralni higijeničari“. Naslovi bi, kaže, vjerojatno vrištali o „Ustaški kolači posluženi u Vukovaru!“, iako je riječ tek o duhovitoj dosjetki.
I za kraj Gvozdanović navodi, kod nas u Hrvatskoj trenutno vrijedi jednostavno pravilo, ako Thompson zapjeva „Za dom spremni“, to je odmah dokaz ustašizacije i prijetnja demokraciji. No, kad Mile Kekin na koncertu vikne „Za dom!“, a publika mu iz svog grla odgovori „Spremni!”“, onda je to, naravno, umjetnički performans i zdrava satira, samo „ZATO“ jer pripada „pravoj“ političkoj opciji.
Na kraju su desert i vic dokazali istu stvar!
Kolači su najbolji kad su spremni, a ljudi kad nisu zatrovani dvostrukim mjerilima.
Industrija ustaša, zaključuje Gvozdanović, pokazuje svu nemoć političkih elita koje se, umjesto stvarnim problemima, i dalje bave proizvodnjom bauka iz prošlosti. To je, kaže, „najunosniji politički biznis brdovitog Balkana“.
Originalni tekst autora Dubravka Gvozdanovića, kojeg je podijelila Tanja Belobrajdić putem svoga Facebook profila, možete pročitati na poveznici ispod teksta.
