Ivan Miklenić: Relativiziranje važnosti kanonizacije bi. Alojzija Stepinca

U Crkvi, kao živom Božjem narodu, uvijek se događa mnogo toga važnoga i dalekosežnoga, premda se to u hrvatskoj medijskoj javnosti nipošto ne odražava, no ipak postoje i trenutci u kojima su ta događanja važnija, nezaobilazna, osobito za unutarcrkveni život.

Premda je, čini se, upravo ovoga mjeseca listopada crkveni život prepun velikih i važnih događanja, posljednjih dana čak bi se tri takva nezaobilazna događaja mogla na neki način izdvojiti: hrvatsko-slovensko hodočašće u Krašić u subotu 19. listopada, predstavljanje novoga apostolskoga nuncija Ciorgia Lingue Božjemu narodu u četvrtak 17. listopada te do sada nezabilježen susret predstavnika državnih vlasti i predstavnika Hrvatske biskupske konferencije (HBK) u utorak 15. listopada.

Molitva slovenskih vjernika, koji su u Hrvatsku stigli u čak 36 autobusa, na grobu bi. Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali te njihovo sudjelovanje na hrvatsko-slovenskom euharistijskom slavlju u Krašiću, mjestu blaženikova zatočeništva, važno je svjedočanstvo univerzalnosti Crkve Kristove, kao i svjedočanstvo da blaženici i svetci, pa tako i. Alojzije Stepinac, pripadaju i svjetlo su univerzalnoj Crkvi Kristovoj. Vrlo je dragocjeno što je upravo bi. Stepinac, koji je zadužio ne samo hrvatski narod i Crkvu u Hrvatskoj, nego i slovenski narod i Crkvu u Sloveniji, okupio hrvatske i slovenske vjernike na zajedničko zahvalno slavljenje Boga i na pružanje zajedničkoga svjedočanstva da su hrvatski i slovenski narod stvarno uzajamno prijateljski, suradnički i dobrosusjedski. To je svjedočanstvo posebno važno u okolnostima u kojima politika ne samo da ne uspijeva slijediti dobrohotnost obaju naroda, nego često pokušava čak i narodima nametnuti podjele i razilaženja gotovo do sukoba. Stoga bi svaki vjernički hrvatsko-slovenski ili slovensko-hrvatski susret trebao biti poticaj političarima na novo premišljanje, bolje osluškivanje bila naroda i na ulaganje većih napora da se u dobrohotnosti riješe otvorena pitanja na zadovoljstvo obaju naroda.

Prvi javni nastup nuncija Linguae, osim što je oduševio dobrim hrvatskim jezikom, što je dobar znak poštovanja Crkve i naroda u Hrvatskoj, iznio je i više važnih poruka koje se to više tiču svakoga člana Crkve u Hrvatskoj što je na odgovornijem položaju. Premda se poruke o pozivu na svetost, ili doslovne riječi: »Znamo dobro da nismo u savršenom skladu i da Crkva danas nosi toliko rana i toliko nesloge« mogu učiniti kao opće, uobičajene, one ipak imaju specifičnu težinu i tko god želi dobro Crkvi u Hrvatskoj trebao bi ih uzeti najozbiljnije. Istodobno, hrvatski vjernici s golemom žalošću u srcima primaju relativiziranje važnosti kanonizacije bi. Alojzija Stepinca, koji, paradoksalno, to doživljava od Crkve za vjernost kojoj je, posve predan Bogu, podnio mučeništvo.

Medijskoj pozornosti, premda ipak u skromnim razmjerima, nije promaknuo susret predstavnika državnih vlasti i predstavnika HBK-a, koji je održan na inicijativu državnih vlasti, a koji nije – barem po onom što je priopćeno iz Vladine Službe za odnose s javnošću – urodio nekim plodom, kao da je samo bilo važno da se dogodi. Naime, čini se da se do sada nije dogodilo da bi na jednom susretu s predstavnicima HBK-a sudjelovali predsjednik Hrvatskoga sabora, predsjednik Vlade i čak osam ministara. Tako brojem veliko izaslanstvo državnih vlasti daje naslutiti da je susret mogao biti tek kurtoaznoga karaktera i da zapravo nije bilo ni moguće ozbiljnije razgovarati ni o jednom pitanju važnom za opće dobro hrvatskoga društva i hrvatske države, ili važnom za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj. A stvarna suradnja države i Crkve doista je važna za opće dobro hrvatskoga društva i hrvatske države i ona se u svakodnevnom životu trajno i događa, premda postoje otvorena pitanja o kojima se mjerodavno ne može razgovarati na susretu koji je sazvan tek pet dana prije održavanja.

Znakovito je što je, premda se ovih dana čulo i drugačije, u uvodnom pozdravu predsjednik HBK-a otvorio pitanje osporavanja sudjelovanja Crkve u brizi za opće dobro te je uz ostalo rekao: »Postavlja se pitanje kako će Crkva izvršiti svoje poslanje ako se povuče u sakristiju, ili ako se ukloni s pozornice svjetskih događanja?! Ona, naime, ne može biti indiferentna kad je u pitanju čovjek i njegovo vječno spasenje. Pa i Bog se utjelovio i čovjekom postao kako bi mu pomogao. Tako i Crkva, kao produženo utjelovljenje Isusa Krista, traži načina kako po ‘povijesnim kršćanima’ biti kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta. Proročkim glasom ona prokazuje nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga povijesna zla ljudi.

Svojim pak evanđeoskim navještajem upućuje na izvorište dostojanstva ljudske osobe i na korijene solidarnosti ljudskoga roda. U tome je sažeto njezino dvostruko obilježje: postojanost i trajnost u misaonim načelima i prosud-benim kriterijima (nepromjenljivost) i prilagodljivost u povijesnim prilikama (promjenljivost).« Stoga zbunjuje činjenica da o susretu nije objavljeno zajedničko priopćenje, nego tek priopćenje Vladine Službe za odnose s javnošću u kojem se govori o potpori biskupa naporima Vlade, a da to nije specificirano.

Ivan Miklenić
Glas Koncila