Ivana nikada neće zaboraviti 91′. i ovaj dan: ‘Točno u 13 oglasile su se sirene i zvona’

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća u Bogdanovcima nedaleko Vukovara u nedjelju je obilježena 33. godišnjica stradanja toga mjesta u Domovinskom ratu u čijoj su obrani poginula 133 hrvatska branitelja i civila od kojih su 89 bili mještani.

Umirovljeni pukovnik Vinko Žanić kaže kako su branitelji davali svoj maksimum, no dodaje kako je sve što su imali od oružja manje, više bilo oteto od neprijatelja, a kada su ostali bez oružja – preostao je samo proboj.

Padom Bogdanovaca, izgubljena je svaka nada za spas Vukovara koji je bio u potpunom okruženju. No, stanovnici i branitelji Bogdanovaca ponosno mogu reći da su za obranu ovoga mjesta učinili sve što je u njihovoj moći.

Cijelo mjesto stalo pred tenkove

Mještani se u dane obljetnice pada prisjećaju kako je njihovo mjesto bilo toliko razoreno da su se ptice u njega vratile tek nakon nekoliko godina. Svoja ognjišta nisu mogli prepoznati. Sve kuće bile su porušene do temelja i doslovno pregažene tenkovima. No to je bilo nakon pada, no samo nekoliko mjeseci ranije civili iz Bogdanovaca pokazali su jedinstvenu odvažnost. Ivana Batas ne zaboravlja 5. svibnja 1991. godine kada su svi stanovnici Bogdanovaca, uključujući djecu, starce i invalide, spriječili kolonu od dvadesetak tenkova koja je iz Vinkovaca krenula prema Vukovaru:

A onda su, kaže, čuli zaglušujuću buku i uočili 20-ak tenkova JNA koji idu prema njima. Krenuli su iz Vinkovaca prema Vukovaru ne sluteći da će im put prepriječiti djeca, starci i odrasli:

Spriječili JNA da prođe do Vukovara

“Nisu znali da će im se suprotstaviti cijelo jedno mjesto, bez iznimke… Počela je glasna prepirka koja se pretvarala u žestoku raspravu, vikali su da se moramo maknuti. Čika Pero koji je tada radio u miliciji legao je pred one tenkove i bio spreman umrijeti samo da im spriječi prolazak. Sjećam se i čovjeka u invalidskim kolicima, nas djece… Svi kao jedno. Mi djeca držali smo zapaljene svijeće, a onda su nas odrasli dizali na ramena. Te svijeće smo ubacivali u tenkovske cijevi i tako pokušali odaslati poruku mira. I ja sam ubacila jednu zapaljenu svijeću”, prisjetila se Ivana Batas odvažnosti svojih sumještana, ali i svoje vlastite.

U tim je tenkovima, dodala je, bila mlada vojska, a među njima Hrvati i Albanaci koji su im potiho davali podršku. Jedan je vojnik, sjeća se, plakao: “Pretpostavljam da je zapovijednik te tenkovske jedinice bio Hrvat. Galamio je i vikao na nas, ali nam je potajno govorio da se ne mičemo. No, bilo je onih koji su nas bili spremni pregaziti. Nikada neću zaboraviti to ljutito ‘šlajdranje’ tenkovima koji su dobili naređenje da se okrenu i vrate nazad prema Vinkovcima. Naročito neću zaboraviti jednog koji je na odlasku kazao ‘ovo ćete zapamtiti i platiti!'”