Izabrani najbolji literarni radovi lipičkih učenika na temu Domovinskog rata

Današnje generacije lipičke djece i mladih srećom nisu proživljavale ratne strahote, ali dobro znaju što se događalo u njihovom gradu. O Domovinskom ratu uče u školi, slušaju priče svojih roditelja, djedova i baka i ponosni su na povijest svoga kraja. Djeca i mladi Domovinski rat obrađuju i u školama.

Tako su prigodom obilježavanja Dana branitelja Lipika i 32. obljetnice oslobođenja nagrađeni učenici Osnovne škole Lipik – Patricija Petrušić, Ana Adžijević i Smion Golubić pročitali svoje literarne radove na temu Domovinskog rata, a pri tome su im predsjednik Udruge branitelja Lipika 1991. godine Drago Kšiško te gradonačelnik Lipika Vinko Kasana uručili prigodne nagrade.

 

TEKSTOVI O DOMOVINSKOM RATU

1. mjesto - Patricija Petrušić, 8.b (mentorica: Ana Čičković) – Domovinski rat iz
perspektive djevojčice Ive
2. mjesto – Ana Adžijević, 8.a (mentorica: Vlatka Nikić) – Lipik u ratnom vrtlogu
3. mjesto – Smion Golubić, 8.a (mentorica: Vlatka Nikić) – Domovinski rat u Lipiku

 

Domovinski rat iz perspektive djevojčice Ive

Priča je započela ovako: Moje ime je Iva i želim vam ispričati priču o Domovinskom ratu kroz dječje oči. Iako sam bila samo mala djevojčica tijekom tog vremena, sjećanja na taj period ostala su mi živa.

Rat je započeo kad sam imala samo osam godina. Sjećam se da su roditelji često tiho razgovarali o čudnim stvarima koje su se događale. Nisam razumjela što znače riječi poput agresija, okupacija i opsada, ali osjećala sam napetost u zraku. Sjećam se kako su nas učitelji učili kako se ponašati u slučaju zračnih sirena. Morali smo znati gdje su skloništa i kako se ponašati u njima. To su bila pravila koja su postala dio naše svakodnevnice, ali nikad nisam voljela provoditi vrijeme u tim mračnim i hladnim skloništima. Jedno od najizraženijih sjećanja koje imam jest zvuk granata i eksplozija u daljini. Svaki put kad bih čula takav zvuk, srce mi je lupalo brže i osjećala sam se nesigurnom. No isto tako sam primijetila kako su odrasli, uključujući i moje roditelje, pokazivali hrabrost i odlučnost. Govorili su mi da se bore za našu domovinu, našu slobodu i to mi je davalo nadu. Rat je također promijenio način na koji smo živjeli. Hranu i vodu smo štedjeli, a svaka posjeta trgovini bila je popraćena dugim redovima i ograničenim količinama proizvoda. Ali, sjećam se kako smo si mi susjedi međusobno pomagali. Dijelili smo hranu, odjeću i obuću pokušavajući stvoriti osjećaj zajedništva. Nakon što je rat završio, bilo je puno toga uništenog, a mnogi su ljudi izgubili svoje domove. Iako sam još uvijek bila dijete, shvatila sam koliko su ljudi patili. No postojala je i nada u obnovu i bolje sutra.

Kroz moje dječje oči Domovinski rat bio je vrijeme straha, ali i ponosa. Bio je to period kad su se ljudi borili za svoju zemlju i slobodu, a djeca poput mene morala su brzo odrasti i naučiti cijeniti mir i zajedništvo. To su riječi kojima je moja majka opisala taj stravičan period. Oči moje majke svjedočile su mnogim strahotama, ali i dalje u sebi nose zrno nade za boljim sutra.

 Patricija Petrušić, 8.b

 Lipik u ratnom vrtlogu

U slavonskim nizinama i riječnim dolinama, malen poput cvijeta, rodio se moj grad. Da, baš moj Lipik. Obasjan suncem, zaliven kišom, propuhan vjetrom i prekriven snijegom Lipik nam stoljećima unazad piše o lipicancima koji veselo galopiraju našom ergelom, izvorima ljekovite vode te o čistim dušama njihovih ljudi s osmjesima na licu. I onda kao da je cijeli svijet stao u sekundi.

Kazaljke na satu više ne kucaju, sunce ne izlazi, kiša ne pada, vjetra ni na vidiku, a još manje snijega. Granate padaju, a tužno srce našeg Lipika sa svim se bori. Sa svih strana pucaju na tužno srce Lipika i ostavljaju neizbrisiv trag i nezacjeljivu ranu, zauvijek. Ceste poput makadama, zgrade i kuće u ruševinama, a ljudi poput kamena. U sekundi se Lipik pretvorio u samo još jedno neprepoznatljivo ratno bojište. Ali on se bori i bori, on ne spava noćima i ne jede danima, ne da na svoja blaga i na svoje ime. Na milijun litara prolivene krvi, bačenih granata i nezaboravnih života. Danas susjed, a sutra neprijatelj koji ti je zauvijek okrenuo leđa. Njegovi ljudi, oni koje Lipik nikada neće zaboraviti, živote su dali samo da bi mi ovdje danas stajali. Ljubav je to bezuvjetna, snažna i posebna. Ali neprijatelji nisu znali da je ona glasnija od svake granate, jača od svakog tenka, svakog metka i svačijeg ponosa. Upravo ta ljubav pobijedila je svaku bitku, zaobišla svaku granatu, izbjegla svaki metak te namjeru da se izbriše nešto lijepo i sveto – njihov Lipik.

Da, obranili su ga od svih neprijatelja i svih onih koji su ga silno željeli zvati svojim. Iako razoren, razrušen i povrijeđen, u njemu ponovo pada kiša, puše lagan povjetarac i padaju prve pahulje snijega. Sunce je na lipičkoj strani ponovo obasjalo razigranu djecu, ponosne ljude i lipicance. Hrabri ljudi uzdigli su se iz pepela i zajedno stvorili novu snagu s kojom Lipik danas ponovo piše svoju lijepu povijest. Lipiče, grade moj, neka u tebi vječno sunce sja.

 

Ana Adžijević, 8.a

 

Domovinski rat u Lipiku

Moj Lipik nekad prekrasan je bio,

dok se rat u njemu nije zbio.

Tenkovi su došli i vojska za njima,

znali su svi, više neće biti mira.

 

Otišli su oni na brdo gore,

da nas mogu pogoditi bolje.

Pucali su po ljudima svima,

čak im ni konji naši nisu bili svetinja.

 

Razorili nam kuće, škole, bolnice i crkve,

ali dali su nam snagu da se molimo za naše mrtve.

Svijeće na grobovima stalno palimo,

i njihovom pobjedom još se hvalimo.

Živjet će oni u nama vječno,

i ovaj rat zaboraviti nećemo.

 

Slavit ćemo uvijek junake naše,

koji su potjerali neprijatelje strašne.

Da opet u gradu zavlada tišina,

i da se vječno vijori trobojnica mila.

 

Moj Lipik ranjen je bio,

ali eto, i on se skoro oporavio.

Vratit će se opet njegov sjaj,

i živjeti ovdje bit će pravi raj.

 

Smion Golubić, 8.a