IZLOŽBA ‘Da smire konje na ulici, vozači su im njištali iz auta kad bi se susreli‘

Izložba se može pogledati u Muzeju grada Zagreba, a organizirali su je kustosica Vesna Leiner i Valentino Valjak

Počeci automobilizma na ovim prostorima nisu bili nimalo lagani. Ljudi su, naime, navikli da im prijevozno sredstvo budu životinje, pa su se mnogi bunili protiv novog načina transporta. Bunili su se i ljudi, i konji, ponajprije zbog buke. Kako bi ih barem malo primirili, prvi su se vozači automobila pokušavali glasati poput konja, njištati, ili su pak likove životinja lijepili na karoserije automobila. Nije baš previše pomagalo.

Kako je sve to izgledalo, može se pogledati od danas na izložbi u Muzeju grada Zagreba "Zagreb na kotačima", koju su priredili Valentino Valjak, voditelj Muzeja starih automobila "Ferdinand Budicki", i kustosica MGZ-a Vesna Leiner. Povod je 115 godina od početka automobilizma u Hrvatskoj.

Premlaćivali vozače

- Počeci pojave prvih automobila u svim krajevima Hrvatske dočekani su s velikom dozom znatiželje, čuđenja, ali i agresijom velikog dijela stanovništva prema prvim vozačima. Razlog tome je u činjenici da su automobili plašili konje koji su u to vrijeme bili dominantno prijevozno sredstvo.

U gradovima i selima promet su, naime, činili konji, fijakeri, konjske zaprege, omnibusi, konjski tramvaji i bicikli. Prvi automobili koji su proizvodili neugodne i jake zvukove i koji su dimili i stvarali smrad naširoko oko sebe plašili su konje koji su izvrtali kola s putnicima i poljoprivrednim proizvodima".

Vozači su se, kako bi doskočili tome, pokušali glasati poput konja, no nije uspjelo: "Bliski kontakti vozača i kočijaša neminovno su vodili do verbalnih sukoba koji su često prelazili u fizičke. Ferdinanda Budickog u samo jednome danu triput su napali seljaci koji su ga kolcima udarali po glavi i leđima. Takvim situacijama treba pridodati i obijesnu djecu kojima je omiljena zabava bila bacati kamenje na automobile.

Neke od takvih opasnih dječjih zabava završavale su smrću vozača koji bi izgubio kontrolu nad automobilom koji bi se prevrnuo u jarak pokraj ceste ili se zabio u neku građevinu". A uz ljudski faktor postojala su i tehnička ograničenja, tumači Valjak, autor knjige o povijesti automobilizma u Hrvatskoj: "Prvi su automobili imali acetilenske lampe koje su slabo svijetlile i trebalo ih je puniti svakih nekoliko sati. Gume su se bušile nekoliko puta na svakoj malo duljoj vožnji pa ih je trebalo krpati na licu mjesta.

Rezervni su se dijelovi čekali danima i tjednima pa su automobili do popravka morali stajati na cestama. Ako su posrijedi bili manji kvarovi, trebalo je angažirati konjsku zapregu da odvuče automobil do mehaničara. Prvi modeli nisu imali krov pa je kiša padala po glavama vozača. Uz sve nabrojeno, prvi su automobili bili tvrdi, nezgrapni, i tražili su veliku vještinu vožnje". Infrastruktura toga doba bila je dodatni problem: do 1941. godine Hrvatska je imala samo 154 km asfalta.

Samo za elitu

Ipak, unatoč teškoćama, prvi automobili polako su dolazili u naše krajeve. Njihovi su vlasnici bili iz najviših slojeva društva jer su automobili bili preskupi. Valjak je pronašao da je prvi automobil Ferdinanda Budickog bio dvije godine star Opel koji je stajao 20 prosječnih plaća:

"Baruni, grofovi, plemići, tvorničari, gradonačelnici, arhitekti, doktori i trgovci i njihovi 'šoferi' gradili su jedan novi svijet koji je samo osam godina od pojave prvog automobila dobio svoj oblik u osnivanju Hrvatskog automobilnog kluba 1906. godine u Zagrebu".

U Prvom propisu o brzini iz godine 1908. pisalo je da brzina vožnje automobila mora biti jednaka brzini konja u kasu. Dvije godine kasnije, Budicki otvara prvu autoškolu u Zagrebu. Zagreb je 1913. godine imao 120.000 stanovnika. U Hrvatskoj je zabilježeno 269 automobila, usporedbe radi, u isto vrijeme u Beču prometuje 7000 automobila.

Budicki je bio prvi koji je položio za vozača na ovim prostorima, no povijest bilježi i da je napravio prvi prometni prekršaj, kako tumači Valjak, prva je kazna ispisana u lipnju 1901. Vozio je prebrzo.