Jazovka progovara: 814 kostura optužuje Tita i komuniste

Dosta je šutnje: Jazovka, Križni put i odgovornost 

Na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, kod Sošica na Žumberku ispraćeno je i ukopano 814 posmrtnih ostataka ekshumiranih iz jame Jazovka. Činjenica je brutalna i hladna: ljudi su ubijeni bez suda i osuđeni bez presude. Imena počinitelja? Partizanske i komunističke postrojbe – najprije NOVJ, a potom Jugoslavenska armija – ostavile su za sobom jamu punu mrtvih, a državni aparat godinama je održavao zid šutnje. To više nije sporno: broj ekshumiranih iz Jazovke službeno je potvrđen i stigao je do 814 – i to je tek dio istine koju smo dužni artikulirati.

Što se dogodilo – i tko je odveden u smrt

Jazovka nije “mit”, nego forenzička činjenica. Prema javno dostupnim podacima i svjedočanstvima, u svibnju 1945. iz zagrebačkih bolnica (Sveti Duh, Sestre milosrdnice i Vrapče) nasilno su odvedeni ranjenici, medicinsko osoblje, redovnice i dio civila – potom ubijeni i bačeni u jamu. Riječ je o organiziranom zločinu koji se dogodio nakon završetka rata.

Prije završetka rata, nakon zauzimanja Krašića početkom 1943., prvi su zarobljenici počeli nestajati na tom istom mjestu; istraživači i lokalni izvori bilježe da je riječ o stotinama likvidiranih, a spominje se oko 220 strijeljanih u siječnju 1943. Da, postoje različite procjene – ali obrazac je nedvosmislen: masovna, vansudska ubojstva.

“Od Bleiburga do…” – Križni put nema točku, nego stotine stratišta

Križni put ne završava jednom koordinatom, nego nizom stratišta: od Bleiburga i povratnih kolona, preko Tezna kod Maribora (gdje je u 70-metarskom odsječku iskopano 1.179 tijela, a u cijelom rovu procjenjuje se oko 15.000 žrtava), Kočevskog Roga, Hude jame/Barbarinog rova (ekshumirano ukupno 1.416 žrtava), do hrvatskih lokacija poput Macelja (iskopano 1.163 tijela) i same Jazovke. To su mjesta na kojima su ubijani hrvatski vojnici i civili – i to nakon položene oružane borbe.

Slovenija je do danas evidentirala više od 600 prikrivenih grobišta i procjenjuje najmanje deseci tisuća žrtava na svojem tlu, što daje razmjere poslijeratnog “čišćenja” koje se ne može relativizirati.

Koliko je ubijenih Hrvata?

Brojke su bolne i politizirane desetljećima, ali ozbiljna istraživanja postoje. Demograf Vladimir Žerjavić procijenio je da je na Bleiburgu i tijekom Križnog puta ubijeno oko 45.000 Hrvata (ukupno 45–55 tisuća Hrvata i Bošnjaka), dok su druge metode dale šire raspona. Usput, forenzički potvrđene ekshumacije na pojedinim lokacijama (Macelj 1.163; Huda jama 1.416; Tezno 1.179 ekshumiranih uz ~15.000 procjene) pokazuju kako se brojke zbrojene po lokacijama penju u desetke tisuća. Sve to govori: riječ je o sustavnom, planskom poslijeratnom obračunu. 

Zašto i dalje šutnja – i ulice s imenima počinitelja?

Europa je svoj stav izrekla: Europski parlament 2019. usvojio je rezoluciju o važnosti europskog sjećanja, kojom osuđuje totalitarne režime – nacizam, fašizam i komunizam – i poziva članice da uklone simbole koji ih relativiziraju. Lijepo zvuči na papiru; u praksi, Hrvatska i dalje ima niz adresa nazvanih po Josipu Brozu Titu i partizanskim “velikanima”. Zagreb je 2017. maknuo ime Trga maršala Tita – ali Rijeka i dalje ima Titov trg, a diljem obale i unutrašnjosti još postoje “Maršala Tita” ulice i obale (Opatija, Poreč, Rabac, Matulji, Lovran, Labin…). Kome još trebaju ulice koje slave režim odgovoran za masovne likvidacije bez suda? 

Ime i odgovornost

Postoji li jedno ime koje simbolizira taj aparat? Da – Josip Broz Tito. Činjenica da nikada nije odgovarao pred sudom ne mijenja činjenice o poslijeratnim zločinima pod njegovim političkim kišobranom. To nije “revizionizam”, to je minimum poštovanja prema mrtvima i pravdi koju nikada nisu dobili. 

Što znači reći DOSTA

Dosta je “ali”, dosta je dvostrukih kriterija. Ako se – s pravom! – traži stroga kazna za neki poklič iz Domovinskog rata, zašto u istom dahu ne uklanjamo nazive ulica i trgova koji veličaju poslijeratne egzekutore? Ako želimo biti ozbiljna, zrela država, onda:

• javno imenujmo sve lokacije i sve žrtve,

• provedimo sustavna, nestranačka istraživanja i identifikacije,

• uklonimo imena totalitarnih vođa iz javnog prostora,

• obilježimo mjesta stradanja i učimo djecu povijesti kakva jest, a ne kakvu je propaganda pisala.

Jazovka i 814 ekshumiranih nisu “epizoda” – to je signal da je vrijeme za moralnu i institucionalnu dosljednost. Tko danas relativizira zločine, sutra relativizira žrtve. A to je crta preko koje više ne smijemo prelaziti.