Jesmo li se dovoljno odužili Kati Šoljić i hrvatskim majkama?

Kata Šoljić, simbol je patnje i junaštva u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu. Rođena je 23. veljače 1922.u Vukšiću Donjem (BiH).. Četiri njena sina, njena „zlata“, kako je govorila, položila su život za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Postoji li nešto veće i značajnije?

Zahvaljujući Udruzi veterana 4. gardijske brigade i Udruzi branitelja Oluja iz Podstrana u Vukovaru je ova najponosnija Majka u Hrvata dobila i svoj spomenik, dok je nešto ranije jedan park „na kraju grada“ u Zagrebu nazvan njezinim imenom.

• „Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u Domovinskome ratu. Od istih neprijatelja stradala su mi i nedužna braća u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj“ – tako je među ostalim govorila Kata Šoljić, koja je umrla 8. srpnja 2008. i sahranjena na vukovarskom groblju, kao i njezini pokojni sinovi, koje je nakon rata tražila punih 12 godina.

Najponosnija majka u Hrvata bila je po mnogo čemu posebna. Za istinu o hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu nije joj bilo teško, iako je bila bolesna i u godinama, putovati i na „kraj svijeta“. Gdje je god bila, svjedočila je o zvjerstvima srpskog i inog agresora. Bila je počasna predsjednica Hrvatskog žrtvoslovnog društva, koje je  uspješno vodio prof. dr. Zvonimir Šeparović.

Majka Kata, zahvaljujući braniteljima, kao što smo istaknuli, ima svoj spomenik, ali u Hrvatskoj i dalje nema ni jedan značajniji spomenik općenito posvećen hrvatskim majkama koje su izgubile svoje sinove u Domovinskome ratu. A to je najmanje što za njih treba učiniti. Srbi su, primjerice, kad su 1991. okupirali Vukovar, prvo u dvorištu razrušene tamošnje ratne bolnice, koja se zvala „Sv.Sava“ i na čijem je čelu bio navodni ratni zločinac Vojislav Stanimirović, inače šef Miloradu Pupovcu, zvanom „Pupi“,  postavili veliki spomenik u bronci s nazivom „Majka i dete“, koji je izradio jedan od najboljih srpskih kipara.

A mi, što smo mi učinili za naše, hrvatske majke, koje su dale tolike sinove i kćeri u obranu hrvatske Domovine?

Jedna majka mi je jednom rekla: Gospodine Pavkoviću, vi neprestano ističete Katu Šoljić, što je ona i zaslužila, ali ja sam u Domovinskome ratu izgubila jednog sina. Znate zašto? Jer drugog nisam imala!

Na te i takve riječi naprosto nema odgovora.

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91., na čijem sam čelu, svojedobno je predložila  Hrvatskom saboru, na dan smrti Kate Šoljić, da se Majčin dan,  proglasi Spomen danom u Hrvatskoj. Barem nešto, iako bi to trebao biti i blagdan.

Odgovorili su – ne može!

Sinovi, najponosnije majke u Hrvata, Niko, Ivo, Mijo i Mato, ali i njezine kćeri Mara i Ana, koje su srećom ostale žive (Mara je bila i u srpskom koncentracijskom logoru) prošle su pakao. Za smrt njezinih sinova još nitko nije odgovarao. Gdje je tu pravda, tim prije što zahvaljujući njihovu životu darovanom Domovini, kao uostalom i žrtvi svih ostalih hrvatskih branitelja, pod vodstvom utemeljitelja RH,  prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana, ostvarili smo svoju i jednu – Hrvatsku!

O Kati Šoljić moglo bi se još mnogo toga napisati. U prvom redu bila je poštena i skromna, časna žena.. Sjećam se kako sam je pronašao u jednom malu stanu, u zagrebačkoj  Dubravi, u koji je stao tek jedan ormar, krevet i mali stolić. Nije imao ni prozora, već samo balkonska vrata. Kad sam joj dao izraditi velike fotografije njezinih pokojnih sinova nisu stale ni na zid, tako je sve bilo malo i skromno. Odatle je dva  puta tjedno odlazila na dijalizu. A kad smo joj 2000-te godine, u prostorijama Hrvatskog društva novinara (HND) uručili priznanje Junakinja hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata i kad je moja malenkost uspjela prvi puta nakon rata okupiti njezinu cjelokupnu rodbinu, to je majku toliko „pogodilo“ da je otada morala ići i tri puta tjedno na dijalizu.

Od domoljubnih pjesama, kažimo i to, Kata je  najviše  voljela „Bijeli cvitak“ od Jure Stubljića, ali kad smo ga god zvali  nije se pojavio.

Pred kraj života, prije nego je svoj mali dom zamijenila za sobu u jednom staračkom domu na Černomercu, duže vrijeme boravila je u bolnici u Varaždinskim Toplicama. Tamo također nije imala niti tražila nikakve privilegije. Smjestili su je u jednu oronulu sobu s još pet bolesnica. Pozvali smo da je posjete dr. Njavro i dr. Hebrang, koji su se rado odazvali. Tek nakon njihova posjeta ona je dobila nešto bolji smještaj!

Dakle, kako bilo da bilo, ne smijemo zaboraviti hrvatske branitelje, poglavito poginule i ranjene, ali i žive, a iznad svega ne smijemo zaboraviti ni hrvatske majke, među kojima je i hrvatska mučenica Kata Šoljić, legendarno ime.

Inače, o majci Kati  objavio sam jednu knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova – Da se ne zaboravi! Želio sam objaviti i drugo, prošireno izdanje ove knjige, ali nisam naišao na nikakvu potporu!