Juraj Pavišić: 41 godina staža, status branitelja i 540 eura mirovine
Razočaran je što mu u mirovinu nije priznat puni ratni staž i što sam mora platiti troškove liječenja. Uz to živi na skupom otoku uz nepravde koje mu godinama nagrizaju i zdravlje i dostojanstvo.
Juraj Pavišić (69) živi u Murvici na rodnom Braču, s mirovinom od 540 eura koju je stekao nakon 41 i pol godine rada kao električar, te 306 dana provedenih kao branitelj dragovoljac.
Raditi je počeo s 14 godina, tijekom školskih praznika, kako bi pomogao roditeljima. Majka mu je bila domaćica, otac poljoprivrednik, a uz dvije mlađe sestre život im je bio istinski težak. Bio je jedini od troje djece kojeg su roditelji mogli školovati nakon osmoljetke pa je u Dugom Ratu kod Omiša, stanujući kod rođaka, završio školu za električara.
“Od malih nogu radio sam teške fizičke poslove, što s ocem u vinogradu, što kasnije u struci. Naime, 25 godina bio sam zaposlen kao električar u hotelskom poduzeću ‘Zlatni rat’, koje je nakon pretvorbe prešlo u ruke vlasniku iz Emirata. Tada sam silom prilika otvorio servis za elektroinstalacije i zaposlio sedmero ljudi, pa ako nisam radio fizički na ljestvama i štemalici, radio sam mentalno jer sam 24 sata na dan brinuo za ljude, poslove i rokove”, priča nam.
Penziju je dočekao 2016. godine. Nažalost, doživio ju je kao pljusku u lice.
Razočaran izračunom mirovine
“Nadao sam se pravednijoj mirovini za 41 i pol godinu staža. Još sam imao i drugi stup za koji su me savjetovali da ga prebacim u prvi pa će mi mirovina biti bolja. A evo koliko sam dobio, jedva 540 eura. Proganja me i što mi u obzir nisu uzeli sve dane koje sam proveo kao branitelj dragovoljac. Naime, 1991. sam 93 dana bio aktivan u Vodu narodne zaštite. Potom sam dobio prekomandu i dobio status zapovjednika motrilačke postaje Bol, gdje sam bio još 201 dan. Od ukupno 306 dana, pri izračunu mirovine mi je priznato samo prvih 93 dana”, objašnjava gospodin Pavišić i napominje kako je 2022. dobio i pismeno rješenje prema kojem je u Domovinskom ratu kao branitelj dragovoljac bez prekida sudjelovao svih 306 dana.
“Čim sam dobio potvrdu predao sam zahtjev za ponovni izračun mirovine. Odbili su me s obrazloženjem da je to sve već prije uzeto u obzir, a nije. I dalje se drže stare potvrde na kojoj je pisalo 93 dana Voda i 203 dana pod motrenje i obavještavanje. Sve mi trebaju priznati u staž jer nije bilo prekida između dvije službe i nisam otišao na svoju ruku već sam dobio prekomandu”, objašnjava.
Potom govori je davno trebao nešto pravno poduzeti, ne bi li se izborio za pravičniju penziju. “Jedan moj znanac koji je pravnik neformalno mi je rekao kako mi mirovina sa statusom branitelja s toliko staža ne bi smjela biti ispod 650 eura. No, za odvjetnike treba imati zdravlja i novaca. Ja sam na žalost zdravlje izgubio na poslu, stradala mi je kralježnica. U penziji stoga već dugo obilazim liječnike. Na njih sam potrošio i ušteđevinu”, priznaje.
Boljke hrvatskog zdravstva
Dotakli smo se potom u razgovoru hrvatskog zdravstva koje se nije u stanju na vrijeme pobrinuti za ljude koji praktički više ne mogu stajati na nogama. “Lani sam imao groznih problema s leđima. Uz stepenice sam išao noga, pauza, druga noga, i to držeći se za ogradu. Niz stepenice još i teže. Po noći se nisam više mogao okrenuti u krevetu, to je bilo kao da mi netko zabija nož u leđa. Liječnik me poslao u toplice gdje mi je dijagnosticirana apsolutna spinalna stenoza. Operacija je bila nužna i stavljen sam na listu čekanja”, govori nam.
Potom otkriva da je shvatio kako neće na nogama dočekati niti termin za operaciju, a kamoli sam zahvat. “Evo ja do dan-danas nisam dobio termin kad bi ta operacija trebala biti. Znao sam da neću moći čekati pa sam se raspitao za mogućnosti kod privatnika. Nakon tri mišljenja uvaženih liječnika, odlučio sam se za najmanje invazivni zahvat u Splitu koji sam si sam platio 400 eura plus troškove puta. Srećom mi je sada puno bolje, ali mi je to do kraja nagrizlo ušteđevinu. A čime dalje puniti taj fond za ovakve slučajeve?”
Skup život na otoku
“Život na otoku je općenito skup. Osim što je sve skuplje, a tržnice nemamo do svibnja, Murvica nema trgovinu i po sve moram u Bol, to je pet kilometara u svakom smjeru. Kad platim režije i benzin, ne ostane mi ni 400 eura od penzije”, napominje naš sugovornik.
Privatni problemi
Kako kaže, život ga nije poštedio ni privatnih poteškoća. ”Nakon razvoda i uslijed financijskih problema bio sam prisiljen prodati obiteljsku kuću i podmiriti što je trebalo. Sebi sam potom na zemljištu koje sam naslijedio, 2012. sagradio prizemnicu i tu živim sam. Kad bi imao za urediti još jedan dio, mogao bi ga ljeti iznajmljivati turistima, ali to zasad ne mogu. Ne znam što reći, osim da sam duboko razočaran sustavom”, rekao je gospodin Juraj.
Nema stoga mnogo posjetitelja u svojoj kućici. Murvica je malo mjesto, a susjedi daleko. Zato najviše voli jutra kad autom ode u Bol na kavu, gdje se sastaje s prijateljima. Nakon toga obiđe svoj maslinik, u kojem mu povremeno pomaže jedan Filipinac jer sam ne može raditi dulje od dva do tri sata, i to samo lakše poslove. Ponekad s prijateljima podijeli i ručak, a ta su mu druženja dragocjen bijeg od samoće, na koju je s vremenom navikao.
