Kad Peovićka piše glazbene kritike, Bog zaplače, a Tito se obrne u mercedesu”
Dok se na zagrebačkom Hipodromu sprema spektakl u režiji Marka Perkovića Thompsona – čovjeka koji je više napravio za emocionalnu stabilnost prosječnog Hrvata od HZZO-a i Državnog zavoda za statistiku zajedno – s Facebooka nam opet stiže hit ljetne sezone: Katarina Peović, bivša saborska zastupnica, sada full-time Facebook komentatorica, izbacila je popis devet pjesama koje, po njezinom mišljenju, zaslužuju zabranu, spaljivanje na lomači i retroaktivno brisanje iz kolektivne memorije nacije.
Ako vam to zvuči kao uvod u kakvu novu epizodu “Crne kronike s Vrapča”, niste daleko. Jer ako je netko ozbiljno mislio da je pjesma “Reci, brate moj” zapravo krinka za povampirenu Crnu legiju, onda više nije problem u pjesmi, već u filteru kroz koji se ta pjesma “čuje”. Neki čuju patriotizam, domoljublje i čežnju za slobodom. Drugi čuju – Pavelića koji pleše uz remix DJ Bobana.
Gospođa Peović odlučila je, baš kao nekoć OZNA i UDBA, sama tumačiti što umjetnik “zapravo” misli. Jer tko, zaboga, osim nje, zna što je pjesnik htio reći? Tako se iz stihova o magli izvlače crne legije, iz “Pukni puško” – vojni udar, a “Geni kameni” više ne govori o upornosti naroda nego o eugenici. Čovjek bi pomislio da Katarina zapravo piše doktorat iz “forenzičke semiotike sa ideološkim nagibom lijevo”.
No stvar postaje ozbiljna kada pokušaj zabrane pjesme postane ozbiljna politička inicijativa. Zamislite da danas netko ide zabraniti pjesme jer ne odgovaraju senzibilitetu Katarine Peović. Kao da zabranjujemo burek jer ga Milorad Pupovac ne voli s mesom.
Thompson nije bez greške – da budemo jasni. Glazbeni ukusi su različiti, nekome su stihovi patetični, drugome moćni. Ali jedno mu se ne može osporiti – to da je u najtežim vremenima, kad su naši gradovi gorjeli, a naši dečki ginuli na bojištima, bio simbol otpora, pjesma u rovovima, nada u eteru. Dok su drugi bježali preko granice s jednosmjernom kartom za Graz i Pariz, Thompson je pjevao “Evo zore, evo dana”, i to bez autocuea i s pancirkom na sebi.
Peovićka, poznata kao vječna braniteljica lika i djela druga Tita, čiji su partizani 1945. izveli “najhumanije oslobađanje logora” – likvidacijom zarobljenika lopatama i metcima u potiljak – sada nas uči što je netolerancija i zločin. U njezinim očima, Bleiburg je izmišljotina, a Goli otok wellness centar za nestašne intelektualce. A Thompson? E taj je, vidite, prijetnja društvu. Ne zato što potiče nasilje, nego zato što – pjeva o Bogu, obitelji i domovini.
I to vam je najveći grijeh u Hrvatskoj 2025. godine. Jer u državi u kojoj možete snimiti rap o drogi, silovanju i kriminalu, a biti gost kod HRT-a, jedini pravi tabu je – voljeti Hrvatsku, i to javno.
Što reći na kraju osim – draga Katarina, glazbene kritike prepustite glazbenim urednicima, a ako baš želite nešto zabranjivati, neka to budu tekstovi koji vrijeđaju zdrav razum i povijesnu istinu. Jer kad vi govorite o ustašama, a šutite o Hudoj jami, Križnom putu i Daksi, onda to nije ni borba protiv fašizma ni za pravdu – nego stara, ofucana komunistička matrica koju nitko više ne kupuje. Osim eventualno, Vojislava Stanimirovića i četničkog tamburaškog orkestra.
A nama? Nama ostaje Thompsonova glazba, desetine tisuća ljudi koji će pjevati “Lijepa li si”, “Bojna Čavoglave” i “Geni kameni”. I neka pjevaju. Jer ako išta smeta onima koji Hrvatsku ne vole – to su upravo ti stihovi. Jer podsjećaju tko smo, otkud dolazimo – i zašto se nećemo ispričavati što postojimo.
Za dom? Pa spremni smo – na istinu, pjesmu i još jednu rundu demokracije. A Peovićki ostaje da u gluho doba noći, dok se Hipodrom trese od domoljubnog zova, pokušava prijaviti Facebooku “govor mržnje” – na melodiji.
Ova kolumna ne promovira zabrane, već slobodu govora i glazbenog izražaja. I pravo svakog naroda da voli svoje – makar to Katarini bilo teško za podnijeti.
