Kada zločini ostanu bez kazne: Polemika o SPENS-u otvara staro pitanje pravde

Izjava Nataše Kandić, jedne od najpoznatijih regionalnih aktivistica za ljudska prava, ponovno je otvorila bolne rasprave o ratnim zločinima i logorima iz vremena raspada bivše Jugoslavije. Njezina tvrdnja da je novosadska sportska dvorana SPENS tijekom rata služila kao tranzitna točka za zarobljene hrvatske vojnike i civile izazvala je snažne političke i medijske reakcije u Srbiji, gdje su je pojedini portali ponovno optužili za “antisrpsku propagandu”.

Kandić, bivša izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, organizacije koju je osnovala još ratne 1992. godine, već desetljećima istražuje ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Fond se bavi dokumentiranjem ubojstava, mučenja, logora i nestanaka ljudi tijekom ratova devedesetih, a upravo su ta istraživanja Kandić često dovodila u sukob s političkim strukturama i nacionalističkim krugovima u Srbiji.

Iako je tijekom devedesetih bila oštro kritizirana od strane tadašnjeg režima, sličan status ima i danas. Velik dio desničarskih političkih organizacija u Srbiji optužuje je za vođenje antisrpske politike, a njezine izjave o ratnim zločinima redovito izazivaju snažne polemike u javnosti.

SPENS kao “tranzitna točka” za zarobljenike

Najnoviji val napada uslijedio je nakon što je Kandić potvrdila tvrdnje da je sportska dvorana SPENS u Novom Sadu tijekom rata korištena kao mjesto kroz koje su prolazili ratni zarobljenici i civili iz Hrvatske.

Pozivajući se na podatke udruge hrvatskih logoraša, Kandić je navela kako je riječ o svojevrsnom sabirnom ili tranzitnom centru iz kojeg su zarobljenici dalje odvođeni u logore koje je formirala tadašnja Jugoslavenska narodna armija.

“SPENS je tranzitna točka ili sabirni centar iz kojeg su ratni zarobljenici i zarobljeni hrvatski civili odvođeni u logore koje je formirala JNA”, navela je Kandić.

Prema podacima iste udruge, tijekom rata u Srbiji je bilo zatočeno 3.542 državljana Hrvatske, u Crnoj Gori 354, u Bosni i Hercegovini 610, dok je na okupiranom dijelu Hrvatske bilo zatočeno 2.513 osoba.

U svjedočanstvima koja su prikupljali istraživači spominju se i imena pojedinih stražara iz Vukovara i Novog Sada koji su, prema navodima logoraša, čuvali zarobljenike u SPENS-u dok su istražitelji izdvajali Hrvate radi ispitivanja. Postoje i tvrdnje o zlostavljanjima, uključujući batinanja prilikom odlaska u zahod, što dodatno potkrepljuje sumnje da je objekt služio kao mjesto filtriranja i privremenog zadržavanja zarobljenika.

Kandić smatra da je sada na potezu Ministarstvo obrane Srbije, koje bi otvaranjem arhiva JNA moglo razjasniti ulogu tog objekta.

“Na potezu je Ministarstvo obrane Srbije da otvori arhivu JNA i da znamo je li bilo nečovječnog postupanja prema zarobljenim Hrvatima, što je zabranjeno Ženevskim konvencijama. Svjedočenja ukazuju da je SPENS korišten kao tranzitno mjesto i tu nema prostora za osporavanje”, zaključila je.

Medijski napadi i stare optužbe

Njezine izjave ubrzo su izazvale žestoke reakcije dijela srbijanskih medija. Pojedini portali objavili su naslove u kojima je Kandić nazvana “dežurnom antisrpskom narikačom”, optužujući je da, navodno, širi “ustašku propagandu” o novosadskoj dvorani.

Takva retorika, međutim, nije nova. Kandić se godinama suočava s optužbama nacionalističkih krugova koji njezina istraživanja ratnih zločina tumače kao napad na srpski narod. S druge strane, organizacije za ljudska prava i dio međunarodne zajednice smatraju je jednom od ključnih osoba u dokumentiranju ratnih zločina i borbi za suočavanje s prošlošću na prostoru bivše Jugoslavije.

Svjedočanstvo bivšeg logoraša

Raspravu o ulozi SPENS-a dodatno je potaknuo bivši logoraš Zlatko Panković. On je na društvenim mrežama objavio video u kojem izražava ogorčenje zbog činjenice da se u dvorani koju pamti kao mjesto patnje danas održavaju koncerti i javna događanja.

“Neki ne žele čuti istinu i ja na to ne mogu utjecati. Iznosim samo činjenice. Srbi tvrde da to nisu bili koncentracijski logori nego centri za prihvat zarobljenika. Gospodo draga, to nisu bili nikakvi sabirni niti tranzitni centri, nego logori u kojima su ljudi mučeni, zlostavljani i u kojima su žene silovane”, rekao je Panković.

Dodao je kako se, prema njegovim riječima, slična terminologija koristi i za druga mjesta stradanja.

“Srbi i za Ovčaru i Velepromet tvrde da su bili sabirni centri, a svi znamo kakvi su se zločini tamo dogodili. Logore ne priznaju jer bi nama logorašima morali isplatiti odštete”, tvrdi.

Panković navodi da mu se nakon objave javio i dio građana Novog Sada koji su tijekom rata primijetili neobične aktivnosti oko dvorane, ali tada nisu znali što se događa.

“Kažu da su tamo vidjeli puno četnika i dobrovoljaca, ali nisu znali što se događa. Mislili su da dovode prisilno mobilizirane Srbe. No mi koji smo bili u toj dvorani jako dobro znamo što se tamo događalo”, rekao je.

Rasprava koja ne jenjava

Polemika o SPENS-u pokazuje koliko su ratne teme iz devedesetih i dalje duboko prisutne u javnom prostoru regije. Dok jedni zahtijevaju otvaranje arhiva i detaljno utvrđivanje činjenica, drugi takve inicijative doživljavaju kao politički motivirane napade.

Upravo zbog toga pitanje ratnih logora, zarobljenika i odgovornosti za zločine ostaje jedno od najosjetljivijih pitanja u odnosima među državama nastalim raspadom Jugoslavije — ali i unutar samih društava koja se s tim nasljeđem još uvijek bore.

Rasprave o ratnim logorima, zločinima i odgovornosti ne odnose se samo na prošlost. One se tiču temeljnog pitanja svake civilizirane zajednice – može li društvo izgraditi pravednu budućnost ako zločini iz prošlosti ostanu nekažnjeni.

Ratni zločini počinjeni tijekom Domovinskog rata, bilo da su ih počinili pripadnici JNA, paravojne četničke postrojbe ili bilo koja druga strana, moraju biti procesuirani i kažnjeni. Ne zbog osvete, nego zbog pravde. Pravde koja mora biti jasna i nedvosmislena, kako bi svaka buduća generacija razumjela da zločin nikada ne može biti sredstvo političkih ili nacionalnih ciljeva.

Kazna za ratni zločin ima i snažnu preventivnu funkciju. Kada društvo jasno pokaže da će svaki zločin biti sankcioniran, ono šalje poruku da su granice ljudskosti nepovredive čak i u ratu. Kada se ta granica izbriše ili relativizira, otvara se prostor da se slični zločini ponove.

Psihologija nekažnjenog zločina

S psihološke strane, nekažnjeni ratni zločin ima duboke posljedice – ne samo za pojedinca koji ga je počinio, nego i za cijelo društvo.

Kod počinitelja nekažnjivost često stvara osjećaj opravdanosti. Ako zločin nije sankcioniran, on u svijesti počinitelja može postati nešto što je bilo dopušteno, pa čak i opravdano u ime “višeg cilja”. Taj mehanizam psihološke racionalizacije jedan je od razloga zbog kojih se nasilje u povijesti često ponavlja. Kada zločin ne dobije jasnu moralnu i pravnu osudu, on prestaje biti upozorenje i postaje presedan.

Na razini društva i nacije posljedice su još složenije. Kada država ili politički sustav izbjegavaju suočavanje sa zločinima počinjenima u njihovo ime, razvija se kolektivna obrambena reakcija – poricanje, relativizacija ili prebacivanje krivnje na druge. Takav mehanizam dugoročno ne štiti društvo, nego ga zarobljava u vlastitoj prošlosti.

Umjesto zdravog suočavanja s činjenicama, stvara se mitologija u kojoj se zločini prešućuju ili opravdavaju. A društvo koje ne priznaje vlastite pogreške teško može izgraditi stabilan i miran odnos s drugima.

Što nekažnjeni zločini znače za žrtve

Za žrtve i njihove obitelji nekažnjeni zločin ima još dublju i bolniju dimenziju. U psihologiji traume postoji pojam sekundarne viktimizacije. Ona se događa kada društvo ili institucije ne priznaju patnju žrtve ili ne učine dovoljno da se zločin sankcionira. U takvim okolnostima žrtve ne pate samo zbog onoga što su proživjele, nego i zbog osjećaja da njihova patnja nikada nije dobila pravdu.

Kada zločin ostane nekažnjen, žrtva često ima osjećaj da je nasilje nad njom postalo nevažno ili zaboravljeno. To produbljuje traumu i otežava proces osobnog i kolektivnog oporavka.

Pravda u takvim slučajevima nije samo pravni postupak. Ona je i simbolično priznanje da je patnja bila stvarna, da je zločin bio zločin i da društvo stoji na strani žrtava, a ne počinitelja.

Povijest pokazuje da mir nije samo odsutnost rata. Pravi mir nastaje tek kada se društva suoče s vlastitim zločinima i kada pravda dobije svoje mjesto.

Zato je procesuiranje ratnih zločina, bez obzira na nacionalnost počinitelja, temelj svake ozbiljne demokracije. Ono ne služi produbljivanju podjela, nego upravo suprotno – stvaranju temelja na kojima se može graditi povjerenje i stabilna budućnost.

Jer bez istine i bez pravde, ratovi možda završe na bojištu, ali u glavama ljudi nikada zapravo ne prestanu.