Koji je Milanović pravi?

Ono što povezuje Zorana Milanovića s Andrejom Plenkovićem jest prije svega odnos prema Domovinskom ratu. Oboje su na neki način dezerteri jer se njih dvoje u doba kad su se njihovi vršnjaci borili protiv velikosrpske agresije za nezavisnu demokratsku Hrvatsku skrasilo u diplomaciji gdje su gradili svoje političke karijere.

U verbalnom sukobu između predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića koji se praktički svodi na ustavnu krizu važno je ustanoviti kakva je to nova politička pozicija Zorana Milanovića. Prije svega treba podsjetiti kakvu je političku ulogu igrao Zoran Milanović otkako je kao dijete jugokomunističke obitelji iz Sinja zakoraknuo u političke vode.

Ono što povezuje Zorana Milanovića s Andrejom Plenkovićem jest prije svega odnos prema Domovinskom ratu. Oboje su na neki način dezerteri jer se njih dvoje u doba kad su se njihovi vršnjaci borili protiv velikosrpske agresije za nezavisnu demokratsku Hrvatsku skrasilo u diplomaciji gdje su gradili svoje političke karijere. Štoviše Zoran Milanović je nakon smrti Ivice Račan postao predsjednik SDP-a jugoljevičarske stranke koja se nikad nije oslobodila vlastitog jugokomunističkog mentaliteta. Bio je premijer po učincima dosad najgore hrvatske Vlade koja je državu dodatno zadužila u inozemstvu za 74 milijardi kuna, dok je ideološki ostala vjerna svojoj prethodnici Savezu komunista Hrvatske. To se najizrazitije pokazalo u slučaju izručenja Njemačkoj dva bivša jugoslavenska agenta Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Zoran Milanović se zajedno s predsjednikom Republike Ivom Josipovićem zdušno zalagao za odbijanje njihovog izručenja pa je u tu svrhu donesen i zakon "lex Perković". Iz tog razdoblje ostao je upamćen po izjavama što ih je dao u inozemstvu. Prva je bila da je Hrvatska "slučajna država", a druga da se u Hrvatskoj dogodio građanski rat, dakle da Hrvatska nije bila žrtva velikosrpske agresije. Te izjave predstavile su Zorana Milanovića kao dosljednog člana partije SDP-a koja nikad nije bez rezerve prihvatila Republiku Hrvatsku i sve ono na čemu ona počiva, prije svega na obrambenom Domovinskom ratu, kao svoju državu. Zato je u svim njegovim javnim nastupima stavljao komunističkog diktatora Tita ispred hrvatskog nacionalista Tuđmana, kao što je to bilo na TV sučeljavanju uoči predsjedničkih izbora 2019. godine.

          Svoj mandat kao predsjednik Republike počeo je privatizacijom svoje inauguracije pred odabranom političkom kastom u Predsjedničkim dvorima a ne na Markovom trgu pred narodom koji ga je izabrao. Bivši SDP-ov ministar financija Slavko Linić kojega je Zoran Milanović izbacio iz partije izjavio je uoči predsjedničkih izbora o njemu:"neuspješan, loš, bahat, neradnik, konfliktan. Za mene je to sramota za Hrvatsku''. U prisezi koju je položio pred Ustavnim sudom Zoran Milanović se obvezao "svojom čašću da će dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana." Sama njegova upornost da se od izručenja Njemačkoj spase dva bivša jugoslavenska agenta optužena za ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića dovode ozbiljno u pitanje njegovu čast. Otkako je postao predsjednik svojim djelovanjem je pokazao da je Slavko Linić bio u pravu, ali je nekoliko njegovih poteza.

prema položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini odjednom kod dijela javnosti stvorilo dojam da je spreman založiti se za hrvatske nacionalne interese, pa su ga neki kratkovidno odmah proglasili vođom hrvatske političke desnice. To se posebice događa posljednjih nekoliko mjeseci kad je u pozicioniranju prema briselskom birokratu Andreju Plenkoviću pokazao svoju konfliktnu narav, ne ulazeći u to koliko je u određenim pitanjima, pozivajući se na ustavne ovlasti, bio u pravu. Međutim ono što ga je najviše raskrinkalo kad se radi o hrvatskim državnim i nacionalnim interesima bilo je njegovo suprotstavljanje hosovcima koji su mu svojom neustrašivom hrabrosti u Domovinskom ratu u krajnjoj liniji omogućili da postane predsjednika "slučajne" Republike Hrvatske. Vrhunac te njegove besčasne bahatosti i zagriženosti je izjava da ploču poginulim hosovcima "treba baciti negdje", kao i izbjegavanje da sudjeluje u komemoracijama na kojima su hosovci nosili majice s pozdravom "Za dom spremni".

          Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je u konfrontaciji s Andrejom Plenkovićem njegov prvi izbor za predsjednicu Vrhovnoga suda bila profesorica Zlata Đurđević koja se protivila izručenju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj, Njegov drugi izbor za predsjednika Vrhovnoga suda Radovan Dobronić koji je izabran odrješito je izjavio kako pozdrav "Za dom spremni" treba zabraniti u svakoj prilici, iako je to dvojbeno ustavno pitanje jer zadire u slobodu mišljenja i govora a o tom pozdravu se sasvim drukčije izjasnilo najviše tijelo Visokog prekršajnog suda. Konačno ali ne i namanje važno posljednjih tjedana Zoran Milanović se upustio u vanjskopolitičke vode dovodeći u Zagreb predstavnika bosanskohercegovačkih Srba Milorada Dodika koji sustavno prijeti raspadom Bosne i Hercegovine. Tom prigodom Zoran Moilanović je izjavio da se problemi s Miloradom Dodikom mogu riješiti za 10 minuta, pa se postavlja pitanje posebice onima koji Zorana Milanovića smatraju zaštitnikom hrvatskih interesa u susjednoj državi zašto u tih 10 minuta Zoran Milanović nije s Miloradom Dodikom riješio pitanje etničkog čišćenja Hrvata iz tzv. Republike Srpske koji se i dalje ne mogu vratiti u svoje domove. Zoranu Milanoviću, a jednako tako i premijeru Andreju Plenkoviću treba postaviti pitanje zašto se država Hrvatska odnosi podanički prema čelniku srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini zasnovanom na genocidu i koji iz rafinerije u Bosnaskom Brodu godinama vrši ekološku agresiju na Slavonski Brod preko kojega se ta rafinerija snabdijeva ruskom naftom. Pravi karakter Zorana Milanovića vidi se i iz nekih njegovih zalaganja za nove veleposlanike oko čega ratuje s premijerom. Kakav je to političar koji se zalaže za hrvatske državne i nacionalne interese, ako se na njegovoj listi za nove veleposlanike nalaze takve diskreditirane političke osobe poput Ive Goldsteina i Ranka Ostojića, pa čak i Mihaela Zmajlovića. I to je dokaz da Zoran Milanović ideološki nije raskrstio sa svojom jugokomunističkim političkim naslijeđem.

          Na kraju treba raščistiti pitanje koji je Zoran Milanović pravi: onaj koji pljuje po hrvatskoj legalnoj postrojbi priznatoj od njegovog SDP-a kakvu predstavlja HOS, ili onaj koji na verbalnoj razini krčme ratuje s premijerom Andrejom Plenkiviće. Da bi uistinu, u skladu s prisegom datom na inauguraciji služio interesima hrvatskoga naroda i države, postao dostojan i odgovorni hrvatski političar najmanje što mora učiniti, da bi mu se vjerovalo, jest da se ispriča hrvatskoj javnosti za nečuveni i bestidnu uvredu nanesenu poginulim hosovcima čiju ploču "treba baciti negdje". Bez toga štogod radio u sukobu s premijerom Plenkovićem Zoran Milanović ostaje "sramota za Hrvatsku".

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti