Kotlar: “Zadar nije Bežigrad, naši hrabri branitelji, slabo naoružani uspjeli su zaustaviti velikosrpskog agresora”

Ratni zapovjednik 7. Domobranske pukovnije Zadar i 113. brigade Šibenik, umirovljeni brigadir Danijel Kotlar, reagirao je na napise u medijima u kojima se tvrdi kako Zadrani nisu branili Zadar u vrijeme opsade, a zbog čega je Zadar prozvan Bežigradom.

“Grad Zadar je od samog početka balvan revolucije 17. kolovoza 1990. godine bio u jako teškom položaju jer je sva infrastruktura vodovodna, energetska i prometna već bila u rukama agresora. Nažalost pobunjeni Srbi u zadarskom zaleđu svrstali su se u ostvarivanju velikosrpske politike Slobodana Miloševića i iz okolice Benkovca, Obrovca i Knina, postupno protjeruju hrvatsko stanovništvo i vrše etničko čišćenje uz pomoć tzv JNA. U kolovozu i rujnu 1991. počela su borbena djelovanja i pripreme za napad na Zadar. Grad je bio bez vode, struje i kopnene veze s ostatkom zemlje. U gradu je bilo već 13.000 prognanika.

U samom gradu Zadru i u neposrednoj blizini nalazilo se oko dvadeset vojarni ili utvrđenih objekata od kojih su najvažnije: vojarna «Đuro Đaković» školski centar PZO, «Marko Orešković» topnički školski centar, brdo Križ, centar za osmatranje Jadrana s bunkerima i topništvom, protuzrakoplovnim strojnicama i tenkovima, Zrakoplovna baza Zemunik, s vojnom akademijom za pilote, divizijunom PZO i baza sa zrakoplovima, vojarna «Šepurine» sa samohodnim raketnim pukom a ratni brodovi u zadarskom kanalu. Ojačanim 9. Kninskim Korpusom zapovijedaju ratni zločinci generali Ratko Mladić i Momčilo Perišić, a s JRM Milan Zec, kapetan bojnog broda i načelnik štaba 9. VPS.

Nakon pada Islama latinskog i pogibije hrvatskih heroja Dinka Božićevića Diksija i Zorana Kovačevića 13. rujna 1991. sa svojim vodom bio sam raspoređen u obrani mjesta Rupalj i svakodnevno smo trpjeli snažne topničke napade i odbijali pokušaje zauzimanja istog. Na tom dijelu ustrajnom obranom vezali smo dobar dio neprijateljskih snaga koje se nisu mogle upotrebiti u napadu na Zadar. Slično je bilo i na drugim dijelovima prilaza Zadru. Naše snage gotovo goloruke, bez vojnih odora, spontanim organiziranjem, uz velike napore ostale su u Nadinu, Škabrnji, Zemuniku Gornjem i Donjem, Pridragi, Paljuvu, Novigradu, Posedarju, Poličniku, Suhovarama, Ruplju, Gornjoj Murvici itd. što je ometalo potpunu provedbu napada na Zadar jer su morali odvojiti dio snaga na tim pravcima. Među tim braniteljima bio je veliki broj Zadrana kao i mještana iz tih sela. Neki su se posebno isticali svojim junaštvom. Velikosrpski agresori pokušali zauzeti mjesto Sukošan 18. rujna 1991. što su goloruki branitelji Sukošana uspjeli spriječiti. Branitelji Bibinja blokirali su brdo Križ, a bilo ih je i na drugim dijelovima obrane zadarskog zaleđa. Sve ove položaje u zadarskom zaleđu držali su branitelji zadarskih postrojbi, 112. brigade, MUP s djelatnim i pričuvnim sastavom, specijalna jedinica MUP-a, bojna Kralj Tomislav i Otočki bataljun, tek u formiranju, koji je imao zadaću onemogućiti pomorske napade i osigurati otočno stanovništvo.

4. GBR nakon izlaska iz sela Kruševa 11. rujna 1991. nakon odmora i povratka u Zadar, raspoređuje se na liniji obrane grada, s malim brojem branitelja iz 112. brigade te pripadnicima MUP-a, koji su ostali u gradu. Odredi Narodne zaštite blokirali su vojarne, pripremili skloništa i sudjelovali u opskrbi stanovništva.

Za napad na grad neprijatelj je izabrao dva smjera: prvi od Murvice preko Briševa prema Ninskim stanovima i povezati se s vojarnom Šepurine, dok je drugi pravac išao preko Babinduba i Crnog prema zapadnim dijelovima grada, Čubrijanu i naselju Bokanjac. Duž cijele linije obrane grada odvijale su se žestoke borbe kako bi se obranio grad Zadar, i kako velikosr pski agresor ne bi ostvario svoj cilj, presijecanje Hrvatske na dva dijela, gdje bi cijela Dalmacija odnosno južna Hrvatska ostala odsječena od ostatka zemlje Strateški proboj i ovladavanje Ravnim kotarima i dolinom rijeke Neretve bili su ključni za izvršenje velikosrpskih ambicija stvaranje velike Srbije na zamišljenoj crti Virovitica, Karlovac, Karlobag.

4. listopada kreću najžešći napadi u najbližem okruženju Zadra i zauzimaju sela Murvicu donju, Briševo i Crno, povezuju se sa snagama u Šepurinama sa samohodnim raketnim pukom i Grad Zadar je u potpunom okruženju. 112 brigada tako ostaje izvan grada na položajima koje je samostalno i hrabro držala. Plan agresora bio je da Kninski korpus odbaci hrvatske snage blokira grad, deblokira vojarne i iziđe na rubni dio zadarske luke. Kninski je korpus planirao presjeći Jadransku magistralu te spriječiti izvlačenje hrvatskih snaga prema Zadru i Šibeniku. U gotovo bezizglednoj situaciji u potpunom okruženju, naši hrabri branitelji, slabo naoružani uspjeli su zaustaviti velikosrpskog agresora i osujetiti im sve daljnje planove, u okupaciji Hrvatske.

Najteži dani obrane grada bili su od 4. do 6. listopada. Napadani iz zraka, mora i s više kopnenih pravaca uz velike napore i žrtve obranjen je Zadar. Naši branitelji uništili su više tenkova i oklopnih vozila i nanijeli gubitke u ljudstvu, iz gradskog dijela Arbanasi oštećen je ratni brod „Kopar” koji je iz zadarskog kanala, tukao po Zadru i Preku i koji se nakon oštećenja povukao. U tim teškim trenucima presudno je bilo naše zajedništvo, iznimna hrabrost naših branitelja i vjera u obranu i konačnu pobjedu. Mnogi su prvi put bili u žestokim borbama, ali srčano su dali sve od sebe po cijenu vlastite žrtve.

Obrana Dračevca je sigurno simbol i najvažnija točka obrane Zadra, ali ne može se umanjiti sva junaštva koja su tih dana izvršili hrvatski branitelji na svim položajima u gradu Zadru ali i izvan granica grada. Tih dana poginula su 23 hrvatska branitelja 17 iz zadarskih postrojbi 112 brigade i MUP-a, 6 pripadnika 4 GBR i 20 civila, što govori o zločinačkom karakteru nametnutog nam rata. Više od sto branitelja i civila je bilo ranjeno i tu se posebno iskazala zadarska bolnica i hrabri zadarski liječnici koji su u gotovo nemogućim uvjetima spašavali ljudske živote.
Ne mogu razumjeti ljude koji neistinom žele oblatiti svoj grad, koji doprinose tome da našu „dicu” iz „Tornada” vrijeđaju povikom „Bežigrad” kojeg su zlonamjernici izmislili liječeći svoje komplekse, ne sudjelujući u obrani Zadra i Hrvatske ili je njihov doprinos bio mizeran. Slabo naoružani, vojska koja se doslovno stvarala iz ničega, koja je svojom hrabrošću i vjerom pobijedila vojnu silu, četvrtu po snazi u Europi, školovanim podoficirski i oficirskim kadrom, pod embargom.

Znam kakve su bitke bile za Dubrovnik, Šibenik, Karlovac, Sisak, Sl. Brod, Vinkovce, Osijek itd. Na dužnosti zapovjednika Učilišta Hrvatske kopnene vojske „Fran Krsto Frankopan”, bio sam mnogima časnicima na školovanju, mentor u izradi diplomskih radova na Zapovjedno stožernoj školi „Blago Zadro” koji su obrađivali teme iz Domovinskog rata, obrane svojih gradova, i odgovorno mogu kazati, da se mi Zadrani nemamo čega sramiti već biti ponosni i uzdignute glave hodati, jer ogroman doprinos smo dali u Domovinskom ratu.

I na kraju, 6. listopada 1991. na Dračevcu nisu poginula samo dva brata iz Zadra, već su poginuli četvero prijatelja, koji su prvi dan bili na položaju, ali srčano su dali sve od sebe, moji prijatelji iz moje ulice, heroji braća Janko i Miro Perica, Damir Zdrilić – Medo i Joso Runjić – Jole, teško ranjen Velimir Perić, čudom preživjeli Darko Fulanović – Štef, Neven Čvrljević i drugi. Zadar su obranili Zadrani uz pomoć heroja iz 4. Gardijske brigade, kaže Kotlar.