Krešimir Miletić: Pravi građanski odgoj trebao bi biti lišen bilo kakvih ideoloških osnova

“Ono što sam do sada uspio pročitati o ciljevima ovog i ovakvog građanskog odgoja u Hrvatskoj ili Zagrebu je to da je puno više riječ o ideološkoj indoktrinaciji pod krinkom ‘razvijanja kritičkog mišljenja, tolerancije (…)’ itd., a u smjeru provođenja daljnjeg promicanja rodne ideologije i točno određenog tzv. ‘liberalnog svjetonazora’“, upozorava Krešimir Miletić, diplomirani socijalni radnik, otac petero djece i poznati aktivist.

Podsjetimo, nakon najave o uvođenju ideološkog građanskog odgoja u zagrebačke škole reakcije ne jenjavaju. Gradonačelnik Tomašević je u obraćanju javnosti naveo kako je u pripremi uvođenje građanskog odgoja a na društvenim mrežama mnogi nagađaju što bi to sve moglo podrazumijevati.

Komentar Krešimira Miletića pročitajte u cijelosti:

“Evo da ponešto komentiram ideju uvođenja (ovakvog) građanskog odgoja u škole. Imam dva certifikata za građanski odgoj koje sam stekao u SAD-u, pa ponešto znam i razumijem o ovoj tematici. Ono što je građanski odgoj u SAD-u, gdje je i osmišljen, nema (gotovo) nikakve dodirne točke s ovime što se ovdje pokušava ‘uvesti’.

Građanski odgoj su pokrenuli u SAD-u kao odgovor na pasivizaciju građana u području aktivnog sudjelovanja u političkim i društvenim aktivnostima u lokalnoj zajednici i na razini cijele države. Uključivao je različite simulacije izbornih procesa na razini osnovnih i srednjih škola (kampanje za ‘gradonačelnika’, kako napraviti kampanju, kako pisati govore, politički program, kako sve to funkcionira, tko je tko u lokalnoj zajednici, tko je sve i zašto uključen itd.). Klinci su poučavani kako mogu kreirati i pokrenuti postupke donošenja zakona, koji su sve koraci potrebni i razine državnih ili lokalnih tijela da bi se određeni zakon ili odluka donijeli itd. Primjerice, promatrao sam kako njihovi učenici uče kako neku svoju ideju o promjeni mogu artikulirati u zakonski prijedlog i kako su simulirali cijeli proces podnošenja zakonskih prijedloga, saslušanja (‘hearings’) pred različitim tijelima i odborima, pa sve do potpisa predsjednika države.

U kontekstu Hrvatske to bi uključivalo iskustveno učenje o primjerice ulozi mjesnih odbora, Gradske skupštine, procedurama donošenja gradskih odluka, … organizaciji kampanja, referenduma, građanskih inicijativa, izbora i sl. Glavni cilj je, dakle, bio potaknuti mlade na veći angažman u lokalnoj zajednici.

Ono što sam do sada uspio pročitati o ciljevima ovog i ovakvog građanskog odgoja u Hrvatskoj ili Zagrebu je to da je puno više riječ o ideološkoj indoktrinaciji pod krinkom ‘razvijanja kritičkog mišljenja, tolerancije (…)’ itd., a u smjeru provođenja daljnjeg promicanja rodne ideologije i točno određenog tzv. ‘liberalnog svjetonazora’.

Pravi građanski odgoj trebao bi biti lišen bilo kakvih ideoloških osnova, a svjetonazorske teme prepuštene slobodnom izboru svake obitelji, na što po Ustavu roditelji imaju pravo. Ekstremna ljevica pokazuje izniman interes za obrazovni sustav i nametanje jedne i isključivo usko oblikovane svjetonazorske matrice koja još uvijek uvelike nalikuje na komunistički model obrazovanja koji je tek preuzeo suvremene metode poučavanja (čime se hvali i koristi kao reklamu nečega što je jako ‘in’, ‘suvremeno’), a u srži ostao totalitaran i praktički štetan.

Nitko ne bi imao problem poslati dijete na radionice na kojima bi se poučavalo djecu o aktivnom sudjelovanju u životu zajednice, ali kada se radi o radionicama koje zapravo predstavljaju ‘ljevičarski vjeronauk’ i rodno-ideološku propagandu (redefiniranje temeljnih istina o čovjeku, braku, obitelji, …), onda nema šanse da bilo koje moje dijete u tome sudjeluje. Između ostalog, oni koji se toliko trse za uvođenje građanskog odgoja ostat će zapamćeni kao najveći protivnici referendumskih inicijativa i neposredne demokracije.

Aktere koje oni vide kao ‘poučavatelje’ tolerancije, ljudskih prava i sl. u stvarnosti su izrazito pristrani, jednosmjerni i isključivi zaštitnici samo svojih istomišljenika, a s druge strane su progonitelji, difamatori, zlostavljači i ‘hejteri’ svih onih koji misle drugačije od njih. Primjerice, mnoštvo onih koji se vole identificirati kao zaštitnici žena i ženskih prava, tobožnje ravnopravnosti spolova – iz javnog života bi uklanjali sve žene koje drugačije misle od njih, iste redovito difamiraju, progone, dehumaniziraju i medijski razapinju, javno zagovarajući da se iste treba doslovno isključiti iz bilo kakvog javnog i političkog djelovanja.

Od takvih zaista nemam baš previše naučiti niti o demokraciji niti o aktivnom građanstvu, a niti o toleranciji niti vjerujem u njihove iskrene namjere. Upravo suprotno. Sva dosadašnja praksa oko primjerice teme uvođenja seksualnog odgoja u školama je pokazala da isti odbijaju bilo kakav pluralizam koji bi se očitovao u ponudi različitih programa, koji bi se razlikovali u svjetonazorskim pitanjima i nudili mogućnost izbora roditeljima – što je njihovo Ustavno pravo da prvotno odlučuju o odgoju svoje djece. Ne, oni nameću jedan program, jedan obrazac koji nosi isključivo njihov ideološki pečat i praktički samim time poprima obilježja ideološke propagande i ‘ljevičarskog vjeronauka’.

Ne želim da moja djeca sudjeluju na satovima u kojima će im se govoriti rodno ideološke i neznanstvene laži i besmislice. S druge strane, nemam problem da postoje roditelji koji će to odabrati za svoju djecu. To i jest bit pluralizma i tolerancije. Na kraju, iako je obitelj puno važnija od bilo kojeg školskog programa u području usvajanja vrijednosti, ne smijemo zanemariti da svaki obrazovni sustav ipak polučuje vrlo konkretne posljedice.

Dio problema koje vidimo u Hrvatskoj danas (nedostatak poduzetništva, socijalistički mentalni sklopovi, nerazumijevanje koncepta slobode, privatnog vlasništva i sl.) je dio baštine upravo onakvog komunističkog obrazovnog sustava koji je uporno i danomice

usađivao svoje anti-vrijednosti tadašnjoj djeci (današnjim roditeljima), pa između ostalog danas imamo kao nasljednike i koncesionare istog tog mentalnog sklopa mentalne komuniste zaodjevene u zelene ekološke plašteve. Sve nažalost ima svoje posljedice, pa će tako i ovaj vid propagande koji nameću. Kod djece u obiteljima s čvrsto izgrađenim sustavima vrijednosti neće imati nikakav efekt (osim negativni u smislu dodatnog jačanja otpora), no kod dijela djece će rodno ideološka propaganda ostaviti svoje posljedice.

A svima onima koji će u čudu gledati, komentirati i medijski napadati one koji će odbijati ovaj ideološki eksperiment mogu samo poručiti: Počnite vježbati i dokazivati toleranciju upravo na nama koji imamo drugačije mišljenje, stavove i vrijednosti. No, taj film ćemo teško gledati, jel’ da?”, zaključuje Miletić.