Krešimir Sever za 5000 eura mjesečno pretrčao na drugu stranu: Izvedena je vješta manipulacija
Vijest da je Krešimir Sever, jedan od najdugovječnijih i najprepoznatljivijih sindikalnih lidera u Hrvatskoj, imenovan na funkciju u Vladinu Uredu za socijalno partnerstvo, odjeknula je snažno – ali ne i iznenađujuće. Sever, koji je godinama kritizirao Vladu, korporativne elite i sustav političkog pogodovanja, sada prelazi na stranu onih koje je nazivao odgovornima za slabljenje radničkih prava. U posljednjim javnim nastupima najavio je odlazak u mirovinu te da će napokon raditi “rukama, šetati psa i čitati”. Bila je to posljednja manipulacija članstva koje mu je godinama omogućavalo basnoslovnu plaću.
Ova tranzicija — s čela Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS) u ured koji je dio državnog aparata — nije tek osobna promjena karijere. Ona simbolizira ono što mnogi radnici već godinama osjećaju, a sindikalni aktivisti šaptom priznaju: sindikalna scena u Hrvatskoj izgubila je svoju borbenu oštricu, a oni koji su trebali biti korektiv postali su dio sustava. Sever je gotovo tri desetljeća slovio kao zaštitno lice borbe za radnička prava. Njegova medijska prisutnost, retorička oštrina i česte kritike vlada, neovisno o stranačkoj pripadnosti, donijele su mu reputaciju “posljednjeg autentičnog sindikalca”. Međutim, upravo zbog te reputacije, njegov prelazak u Vladin ured dobiva dodatnu simboličku težinu.
Ured za socijalno partnerstvo, iako nominalno zamišljen kao točka povezivanja sindikata, poslodavaca i države, realno funkcionira kao instrument kontrole i umirivanja socijalnih tenzija. U tom kontekstu, Severov prelazak ne izgleda kao nastavak borbe – nego kao čisto uhljebljivanje, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je najavio odlazak u mirovinu jer ispunjava sve uvjete. Kolege iz sindikata kao zahvalu za kraj radnog odnosa kupili su mu skroman poklon – bicikl. Nisu očito znali ni računali da ga je Plenković za minuli rad nagradio statusom državnog tajnika s plaćom većom od 5000 eura neto.
Simbioza interesa
Iako se hrvatski sindikati u javnosti često predstavljaju kao protivnici vladajućih struktura, povijest pokazuje drukčije. Od samostalnosti do danas, sindikalni vođe često su ulazili u tihi savez s vladama, bez obzira na to jesu li one bile predvođene HDZ-om, SDP-om ili novim opcijama poput Možemo u Zagrebu. Naime, od stjecanja neovisnosti Hrvatska je prošla kroz brojne političke i ekonomske transformacije. U tim turbulentnim procesima sindikati su trebali igrati ulogu branitelja radničkih prava i biti glas naroda suočenog s privatizacijom, tranzicijom i neoliberalnim reformama. No ono što se događalo tijekom desetljeća bila je borba sindikalnih vođa za vlastite pozicije i interese – od političkih funkcija, zapošljavanja uže i šire rodbine do lukrativnih honorara za izmišljene poslove.
Pritom treba naglasiti da manipuliranja sindikalnih čelnika nisu specifična samo za javni sektor i državne službe, oni su imali negativnu ulogu i u privatnim tvrtkama – od privatizacije, kupnje i preuzimanja tvrtki do umirivanja radnika prilikom zatvaranja pogona i slizavanja s korporativnim čelnicima. No, idemo redom. HDZ, kao najdugovječnija vladajuća stranka, od početaka je koristio sindikate kao mehanizam kontrole i pacifikacije radničkog nezadovoljstva. Već 90-ih godina, sindikalni čelnici poput Damira Jakuša (SSSH) redovito su imali pristup vrhu HDZ-ove vlasti. Tihi dogovori, fotelje u nadzornim odborima i razna savjetnička mjesta postali su modus operandi.
Što sindikati, odnosno njihovi vođe, stvarno žele prvi je prepoznao još Ivica Račan. Upravo je on prvi osnovao Ured za socijalno partnerstvo pri Vladi te na njegovo čelo postavio Vitomira Begovića, jednog od čelnika Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH). Račan je održavao bliske odnose sa sindikalnim čelnicima, a u mnogim su slučajevima sindikati postali suputnici vlade u procesu “tihe privatizacije”. Sindikalna šutnja tijekom prodaje Plive i INA-e ostaje jedno od mračnijih poglavlja.
Za vrijeme Ive Sanadera, vođe sindikata bili su ključni u odgađanju reformi koje su prijetile socijalnim nemirima. No Sanader je svima pokazao kako sa sindikatima jer je dobro prepoznao što su stvarni motivi sindikalnih vođa. Znao je komu zaposliti djecu, žene ili širu rodbinu, komu dati poziciju u nadzornom odboru, a komu pomoći u nekretninskim operacijama. Tako su mediji pisali da je Boris Kunst, jedan od sindikalnih čelnika, prešao u HDZ te uz pomoć politike uspio od Grada Zagreba dobiti stan za potrebite, iako posjeduje luksuznu vilu. Zoran Milanović, iako nominalno verbalno oštar, također je koristio sindikate kao politički amortizer. Njegova vlast nije se bitno razlikovala u obrascu kooptacije i kupovanja sindikalnih čelnika. Uključivanje sindikalaca u političke procese kroz razne savjete i povjerenstva služilo je više za kontrolu nego za stvarni dijalog.
Sindikalni sukobi
Slični obrasci primjetni su i u Gradu Zagrebu, gdje se sve više pokazuju znakovi licemjerja stranke Možemo. Iako su – kad je Možemo počeo dijeliti otkaze u Zagrebačkom holdingu – odnosi nominalno bili zategnuti, brzo su vladajući u glavnome gradu pohvatali obrasce “dealova” sa sindikalnim vođama. Sve je kulminiralo potpisivanjem novog kolektivnog ugovora za radnike Holdinga kojim im se povećava plaća za gotovo 20 posto. Sindikalni čelnici požurili su se na sva zvona objaviti dogovor i pohvaliti vodstvo grada – sve to dva dana prije lokalnih izbora.
Jedan od najupečatljivijih primjera korporativnog utjecaja na sindikate jest djelovanje Marice Vidaković, dugogodišnje savjetnice Uprave Kraša i istaknute figure u hrvatskom poslovnom životu. Iako formalno nije političarka, Vidaković je s godinama izgradila gustu mrežu kontakata preko kojih je kontrolirala političke i sindikalne aktivnosti.
Posebno je značajan njezin utjecaj na sindikat PPDIV koji okuplja radnike prehrambene industrije. Premda je PPDIV nominalno trebao štititi interese radnika u Krašu, često je djelovao kao tihi partner Uprave. Tijekom raznih sporova, uključujući i preuzimanje Kraša od Mesne industrije braće Pivac, PPDIV nije poduzeo odlučne korake, što mnogi pripisuju utjecaju Marice Vidaković i njezinoj političkoj umreženosti. Naime, poznato je da je ona godinama bila prokuristica – a zapravo glavna osoba – Kraša. No manje je poznata činjenica da je godinama istodobno bila i dopredsjednica sindikata PPDIV, najvećeg granskog sindikata u zemlji. Njezina moć proizlazi iz povjerenja radnika, ali i iz sposobnosti manevriranja između interesa radnika, menadžmenta i politike. S jedne je strane upravljala tvrtkom, a s druge sindikatom koji je, po potrebi, stvarao probleme u konkurentskim kompanijama, što je eklatantni sukob interesa. Zahvaljujući ondašnjoj vlasničkoj strukturi Kraša, Vidaković je, koristeći svoju sindikalnu poziciju, postala ključni igrač u upravljanju kompanijom, stekla veliko osobno bogatstvo, ali i otvorila pitanje koristi li sindikat kao polugu za ostvarivanje drugih interesa.
Tako se, prema navodima pojedinih lokalnih medija, upravo tim relacijama smirivao tzv. divlji štrajk u varaždinskoj Koki, koji je izbio 2016. godine, kao i tenzije u rovinjskoj Mirni, u kojoj su se radnici potpuno okrenuli od sindikalnog vodstva PPDIV-a, prepoznavši da rade u vlastitom, a ne u njihovu interesu.
Snažan utjecaj
Sličan obrazac pojavio se u Podravci kad je velik dio radnika iskazao nezadovoljstvo radom dugogodišnje sindikalne povjerenice Ksenije Horvat, što je rezultiralo osnivanjem podružnice Novog sindikata u Podravci. Bez obzira na to, PPDIV je s vremenom uspio primiriti situaciju, a legitimno je pitanje koju je ulogu u tome odigrala Marica Vidaković. Posebno ako se u jednadžbu ubaci činjenica da je na slučaju bankrota bivšeg koncerna Agrokor uspješno surađivala s tadašnjom potpredsjednicom Vlade, a danas čelnicom Podravke Martinom Dalić. Zasigurno je pomoglo i što PPDIV organizira druženja svojih članova u Hotelu Barba u Starigradu, čiji je direktor bivši član Uprave Podravke i potpredsjednik Vlade Damir Polančec, inače veliki prijatelj sindikalne povjerenice Horvat. Moćna Podravkina sindikalistica – osim što sad Polančecu spušta poslove – ranije je čak na Facebooku osnivala grupe podrške tom bivšem članu Uprave kojemu je navodno trebala biti na suprotnoj strani.
U poslovnim krugovima već se dugo spekulira da Vidaković – iako nominalno u mirovini – i dalje ima snažan utjecaj na vodstvo sindikata PPDIV, odnosno trenutnog predsjednika Denisa Paradiša. Njega je, naime, osobno postavila. On je pak, u maniri sindikalnog druga, uskočio svojoj dopredsjednici i samo nekoliko mjeseci nakon imenovanja spremno pohvalio izbor Ante Ramljaka za izvanrednog povjerenika u stečaju Agrokora. Isto tako, Paradiš je – iako mu to nije u opisu posla – spremno na televiziji branio odluku radničke tvrtke Kraš-ESOP, zapravo Marice Vidaković, o prodaji dionica braći Pivac. Bilo je to odmah nakon što je Jutarnji list ekskluzivno donio informaciju da su radnici mogli zaraditi 20 posto više da su se odlučili za konkurenta.
Vidakovićkin pulen Paradiš – osim što je, ne baš sindikalno skromno, ponosni vozač luksuznog automobila Cupra – poznat je i po tome što novac sindikata koristi za plaćanje odvjetničkih troškova u osobnim tužbama prema medijima. Isto tako, središnjica sindikata pod njegovim vodstvom – kao što se pokazalo u slučaju Podravke, ali i rovinjske Mirne – pokušava kontrolirati povjerenike u kompanijama i “kupovati” ih kako bi bili vjerni njoj, a ne kompanijama u kojima rade. Ime dugogodišnje dopredsjednice sindikata i dalje se spominje kao “džoker” za smirivanje “radničkih situacija” i tihu diplomaciju, a zapravo trgovinu ispod stola sa sindikalnim povjerenicima i vodstvom. Onima koji mu se suprotstave, Paradiš pošalje DORH i poziva na bojkot tih kompanija, ne mareći za zaposlenike i štetu koju time trpe. Naime, sindikalni čelnik svojedobno je javnost pozvao da ne kupuje Dukatove proizvode jer nije bio zadovoljan time što je izgubio potporu radnika koji su više vjerovali Igoru Ciglaru, sindikalnom povjereniku kojeg nije mogao kontrolirati. Ciglar se – mimo središnjice – izborio za bolje plaće radnicima u Dukatu, a Paradiš ga je zbog toga pokušao zastrašiti prijavama DORH-u i medijskim optužbama preko novinara bliskih sindikatu, koje su kasnije demantirane. Poziv na bojkot samo je dodatno antagonizirao radnike protiv čelnika PPDIV-a jer im je dirnuo “u kruh”.
S druge strane, lojalnim povjerenicima koje ima “na daljinskom upravljaču” i koji slijepo slijede interese središnjice sindikata, poput Mišela Klasića u PIK-u Vrbovec, omogućio je poziciju u nadzornom odboru, bolje ugovore te zapošljavanje uže i šire rodbine u kompaniji. Sukob interesa Vidaković i Paradiša samo je kap u moru primjera sindikalnog vodstva koje primarno brani vlastite interese i pozicije. Slični primjeri postoje i INA-i, Hrvatskom telekomu, ali i brojnim drugim kompanijama. O javnom sektoru i autentičnosti njihove sindikalne borbe nakon Krešimira Severa više ne treba trošiti riječi. Hrvatski sindikalizam, primarno zbog sitnih interesa i trgovine njihovih vođa, ostao je tek fusnota u povijesti tranzicijskog oportunizma.
Izvor:dnevno/Foto: Fah
