Krvavi 17. travnja 1993.: Srpske snage prekršile primirje na južnom bojištu

Nakon niza oslobodilačkih akcija tijekom 1992. godine, hrvatske snage su oslobodile dijelove juga Hrvatske i deblokirale Dubrovnik. U zimu s 1992. na 1993. godinu, Prva gardijska brigada „Tigrovi“ predala je položaje pričuvnim postrojbama Hrvatske vojske. Među ključnim nositeljima obrane na tom dijelu bojišta bila je i 114. brigada HV-a.

Povodom održavanja svjetskog kongresa međunarodne udruge književnika PEN-a u Dubrovniku, potpisano je primirje. Međutim, vojska tzv. ‘Republike Srpske Krajine’ prekršila je dogovor i rano ujutro, 17. travnja 1993., otvorila snažnu topničku vatru po hrvatskim položajima, ali i po civilnim ciljevima u Mokošici, Zatonu i Lozici.

Pripadnik 3. omiške bojne 114. brigade, Ivo Šodan, prisjeća se da hrvatske snage nisu smjele uzvratiti vatru. Ističe da su se tijekom tog napada srpske specijalne postrojbe uspjele probiti do njihovih položaja.

Toga dana zarobljeno je šest pripadnika 3. bojne: Ante Šošić, Marko Krstić, Marko Lozančić, Neven Pocrnjić, Tonći Marušić i Vedran Rakuljić. Svi su na nepoznatoj lokaciji pogubljeni, a njihova su tijela naknadno predana hrvatskoj strani i pokopana 4. lipnja 1993.

Istog dana, tijekom napada, poginuli su i pripadnici 2. trogirske bojne Ivica Šimić iz Segeta Donjeg i Gojko Vukman iz Vrsina kod Marine. U pomoć im je stigao interventni vod omiške bojne, koji se našao pod minobacačkom vatrom. Tom je prilikom poginuo Miljenko Zečić – Zeko iz Blata na Cetini, dvadesetogodišnji dragovoljac, poznat među suborcima kao izvrstan vojnik i vjeran prijatelj. Njegova žrtva ostala je trajni simbol junaštva nepoznatih heroja Domovinskog rata.