Legendarna liječnica bila je bez podrške kad je slala apele za pomoć!

U Hrvatskoj sve više tzv. ženskih udruga podiže svoj glas, jer smatraju da su žene i u današnje vrijeme potisnute u drugi plan, odnosno u marginu.

Svako malo i u medijima otvoren im je prostor, sve do svih mogućih televizija.

I to je u redu da se demokratskim putem bore za svoja prava!

Ali… valja podsjetiti da baš te „ženske perjanice“, koje su danas i te kako  glasne, tijekom listopada i studenoga 1991. kad je dr. Vesna Bosanac (1949.-2022.) iz razrušene ratne bolnice u Vukovaru pisala i slala brojne  apele i molbe raznim nacionalnim i međunarodnim institucijama za pomoć ovoj bolnici, odnosno njezinim ranjenicima i bolesnicima, koji su u njoj našli posljednje utočište tijekom najvećeg razaranja grada, koje je potrajalo sve do njegove okupacije, 18. studenoga 1991., uistinu nije bilo nigdje?

Čak nismo čuli ni da su se uključile u Bedem ljubavi- tadašnji pokret hrvatskih majki!?

Posljednji poziv u pomoć, drage „dame“, od dr. Bosanac poslan je 18.11. 1991. u 16 sati i 55 minuta.

Tada nije bilo „masovnih“ prosvjeda u Zagrebu, ali ni u drugim gradovima, tada nisu došle u pomoć razne „veljače ili boričke ili drakuličke“, ili kako se sve već ne zovu, nije ih bilo briga što se to događa u gradu-junaka, a još manje za žene, majke, djevojčice koje nisu samo mučene i silovane od velikosrpskog agresora već i protjerivane i – ubijane!

Apeli su sačuvani u kopiji i moja malenkost u suradnji s dr. Bosanac ih je objavila u knjizi (Alineja, Koprivnica-Vukovar, 2002.). Originale, kao i cjelokupnu medicinsku dokumentaciju  iz bolnice oduzela je zločinačka JNA prigodom nasilnog  preuzimanja bolnice 20. studenoga 1991. (Nikada nisu vraćeni!)

Tog dana počinjen je najveći ratni zločin nad ranjenicima i civilima koji su iz bolnice odvezeni u pravcu Ovčare gdje su i pogubljeni.

Apeli pokazuju  stanje vukovarske bolnice tijekom najtežih dana granatiranja grada. Pisani su na engleski i hrvatski.

Odgovor ni na jedan od njih nije došao do današnjih dana.

Vjerovali smo da će barem neka tzv. ženska udruga i taj zločin barem spomenuti na svojim ekstremno lijevim „dernecima“, ali – uzalud. To se do sada nije dogodilo.

A u legendarnoj ratnoj bolnici u Vukovaru u to vrijeme bilo je liječeno oko 2.250  ranjenika, pod  neprekidnom paljbom artiljerije i avionskih napada. Na samu bolnicu padalo je dnevno 900 granata i avionskih bombi, iako je bila primjereno obilježena  znakovima Crvenog križa. Devedeset  posto ranjenih i liječenih  bili su civili. Kako se obruč sve više stezao, ostajali su bez dotoka  lijekova i hrane, pa je dr. Bosanac svakodnevno počela pisati apele  za pomoć  Ministarstvu zdravstva, ali i međunarodnim humanitarnim organizacijama. Također je apele upućivala preko institucija  evropske promatračke misije svim odgovornim političarima, da se prestane ubijanje jednog cijelog grada.

Stoga,  ove apele ne smijemo zaboraviti, kao ni muk i šutnju, jer prikazuju stanje u vukovarskoj  bolnici tijekom  najtežih dana.

E, da smo onda imali te razne tzv. ženske udruge da i one dignu svoj glas….

Ali toga nažalost nije bilo, a niti se ni danas ne sjete žena (svaka čast iznimkama) koje su u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu dale i svoje živote..