LIJEVOM NAŠOM Morbidne poruke Mateji Jelić nije 'stigao' osuditi nitko iz vlasti, pa ni Milorad Pupovac...

Srpanj i kolovoz 2021. mjeseci su to u kojima čak njegovo veličanstvo "godišnji odmori" padaju u drugi plan u odnosu na politiku i šport. Olimpijske igre u Tokiju, dan ustanka i narodnog veselja u legendarnom Srbu, Velika Gospa, odlazak "furešta" s naše obale i svođenje računa.

Skoro zaboravih, Pelješki most i Hajduk. Uvijek isti zajednički nazivnik. Koliko su nam ostavili "šoldi", a koliko virusa? Bernad Jurišić je otrovan: "Srce ljeta, more osmijeha, kćeri rođendan, spojen Pelješki most, uspomene na Olivera, zlato Sinkovića, finale Marina, čudesni tenisači, Šuker najuren, pobjeda vaterpolista… Ali zato je tu Hajduk, uvijek spreman sjebati i najljepši dan".

Prva zlatna medalja iz Japana ide u "kraljevski grad" Knin. Matea Jelić, nježna i ženstvena, ali lavljeg srca. Matea je "neoprezno" iskrena. Ona bi voljela proslaviti svoje zlato u svom Kninu baš u vrijeme "Oluje". Ekonomično! Zašto trošiti na dvije proslave kad se možemo veseliti i Oluji i zlatu iz Japana. Međutim, javiše se odmah obožavatelji Tarika Filipovića iz udruge "Bratstvo i jedinstvo". To su oni za koje Tarik smatra da su tu još od "kamenog doba" i zbog kojih je na kratko prekinuo snimanje Vrdoljakovog "Generala".

Neupućenima kratko objašnjenje. U scenariju filma je bila neka muljaža u smislu da Srbi nisu postavili balvane, protjerali "ustaše" i pobili one koji nisu uspjelu pobjeći (kao npr: iz Sertić Poljane i Saborskog….) mogli su ovdje (Knin) ostati živjeti stotine godina. Kad je Tarik vidio taj dio scenarija viknuo je "kamera stop". Kojih 100 godina? Po njemu su oni valjda ovamo došli prije nego li nas je Charles Darwin sve pretvorio iz "majmuna u ljude, a kasnije i u komuniste…" I bome je Tonči morao promijeniti taj rigidni desničarski scenarij. Neće nitko dirati u "zjenicu našeg bratsko-jedinstvenog oka…" Tako je Tarik mogao biti zadovoljan i nastaviti snimanje.

Odmah nakon što je neoprezna olimpijka izašla sa svojim "klero-fašističkim" idejama, javili se oni iz "kamenog doba". Matea ih ima pun mobitel, a ja ću citirati samo jednog. Kao da sam ih citirao sve. "Majku ti j... ružnu. Dao Bog da ti svi od raka pomrli. Ako ikada budeš imala djecu, djeca u najgorim mukama, onako da se muče, godinama da se raspadaju, a ti da gledaš i da ništa ne možeš učiniti..." Ovo je previše čak i ako se čovjek razvio od majmuna, a neki još malo zaostali u razvoju od kamenog doba pa sve dok nije došao Sloba… Naravno morbidne poruke Mateji Jelić nije stigao osuditi nitko iz vlasti, pa tako ni Milorad Pupovac. Valjda zbog zgusnutog protokola.

Slavili 'roštiljadu' u Srbu...

Pusić, Mesić…i ostali "kamenjari" još zbrajaju "lovorike" s proslave famozne roštiljade 27. srpnja 1941. On poziva Hrvateke da se zajedno bore "za zajedničku ideju slobode". Pupi još nije skužio da su se s njim ujedinili (samo) hrvatski izdajnici, razni Jugosloveni, orjunaši, udbaši i slični tipovi. Svi oni koji sad pate zbog pobjede Mateje Jelić. Ona je, usput rečeno, i dalje neoprezna u svom neobuzdanom veselju. Tvrdi da je rođena Hrvatica i to će ostati do kraja života. To će očito zabrinuti one koji i dalje slave 27. VII. 1941.

I što reći na sve to nego citirati glazbenu legendu Džonija  Štulića: "Na prostoru bivše Jugoslavije postojale su samo tri etničke grupe naroda: Istočni Srbi, zapadni Srbi i radikalni Srbi". Usput rečeno, Džoni je bio "projugoslovenski" glazbenik.

"Došlo je vrijeme da stanemo na kraj svim lažima!" poručuju akademici Ivan Aralica i Josip Pečarić te sisački biskup Vlado Košić kao i general HV-a Ivan Tolj u pismu upućenom Gordanu Jandrokoviću, Andreju Plenkoviću i Zoranu Milanoviću. Ha,ha! Kao da oni to ne znaju. Zamislite samo bizarnu situaciju kad bi netko bio makro sam sebi. Hiperprodukcija laži, svakodnevnih laži, preplavila je već odavno našu političku i javnu scenu. I sad akademici, biskupi i generali žele otvoriti oči vlastodršcima, koji i onako znaju sve.

Jesu li čuli za Banovinu Hrvatsku i NDH?

Uzmimo kao svježi primjer Pelješki most. Tko god da je zaslužan za taj projekt ulazi u povijest. Da iza njega stoje Šokre Beljak, Nenad Stazić, Anka Taritaš Mrak, Urša Raukar, Ikača iz Siska, IDS, Katarina Peović… svi bi zaslužili aplauz. Ali u našoj se politici ne može bez slatkih malih laži. To su te sitne, male, "samoupravne" laži. Tako večernjakovi novinari dokazuju koliko su navike pogubne kad se na njih naviknete. Kažu kako je Hrvatska spojena mostom nakon tri stotine godina i nešto sitnog. Tim povodom Žarko Ivković se pita: “Zašto su 1699.. Neumom razdvojeni sjever i jug Hrvatske?" A ja pitam je li u Večernjaku ikada itko čuo za Banovinu Hrvatsku iz 1939.? Čiji je tada bio Neum punih šest godina? Tko je sramotne 1945. oduzeo Hrvatskoj Neum i dio hrvatske obale te dao BiH? U kojoj je to bitci 1699. Hrvatska izgubila Neum, da bi ga 1939., vratila, a 1945. ponovno izgubila? Ta laž toliko smrdi da je sad definitivno jasno da je "bolest duha" puno gora od "bolesti tijela".

Koliko puta sam ja i ostali "rigidni ognjištari" pisali i ukazivali da je Hrvatska bila zemljopisno veća od 1939. do 1945. negoli je danas. Nakon tragičnog "oslobođenja" bravar je počeo poklanjati hrvatski teritorij od Neuma, Srijema, Boke….i da ne nabrajam dalje. Nakon mirovne konferencije 1946. u Parizu Italija je vratila Jugoslaviji Istru, Cres, Lošinj, dio Slovenskog

primorja, Zadar, Lastovo, Palagružu. Međutim, i nakon što je sve to vraćeno Hrvatskoj, ona je još uvijek bila "zemljopisno inferiorna" onoj Hrvatskoj iz 1939. Zašto? Zato jer je po Titu i komunistima rat izgubila jedino Hrvatska. 'Juden fraj' Srbija, Rupnikova Slovenija, Bosna u kojoj je Tito izgubio sve bitke itd., sve su to bili "pobjednički" događaji. Jedino je Hrvatska vodila "tvrdi" rat za svoju državu tijekom Drugog svjetskog rata, i za to je od komunista bila surovo kažnjena.

Geografska karta Hrvatske rezultat je Titove šale na tuđi račun

Čak ni hrvatski partizani, koji su inače bili najbrojniji u NOB-u, nisu smjeli prvi "osloboditi" Zagreb nego je ta "čast" bila prepuštena Titovim borcima koji su 1941. otišli u četnike, a 1945. su se vratili kao partizani. To je ta povijesna tragika Hrvata kao naroda. Dok su Hrvati imali svoje "principe", oni su imali "Gavrila". Dokaz tome je da kad je već Berlin bio pao, još se šesnaest dana nakon pada Berlina vodila bitka za Odžak. Stoga ni ne čudi što je ruski maršal Tolbuhin pred kraj 1944. projurio svojom vojskom kroz Srbiju i Hrvatsku ne bi li prije saveznika stigao u Beč i počeo s "velikim trgoviščem" na kojem su svi ponešto dobili. Čak su i Hrvati dobili natrag ono što su srpski kralj i Ante Trumbić 12. studenoga 1920. poklonili Italiji

u Rapalu. Ipak, može se zaključiti kako današnji smiješni perec koji zemljopisno predstavlja Hrvatsku bez banovine ostaje tužna opomena da se komunističke izdaje ne mogu sakriti barem od povijesti.

Za Tita pričaju da se volio šaliti na tuđi račun. To vidimo i danas gledajući "geografsku" kartu Hrvatske.

Otkrivena tajna dobre kondicije partizana...

Pupovac je napokon i u praksi pokazao moć. Kao bivša komunjara i dalje se drži partijskih pravila. Jedno takvo je bilo "ako se ne slažu teorija i praksa, mijenjaj praksu". I sad je naš Pupi krenuo promijeniti praksu. Lijepo i skromno je najavio: "Ne želim u Srbu ustaše ni policiju". I tako su "opasne" Keleminčeve "ustaše" dobile zabranu ulaska u legendarnu "Krajinu". Oko sto policajaca moralo se malo zamaskirati da bi taj festival "bratstva i jedinstva" mogao početi. Tu su se evocirale uspomene na "slavne" bitke, na roštiljadu svećenika Gospodnetića, na ubojstvo čitave obitelji Ivezić, na smaknuća "ustaške dece" itd. Od dobivenih bitaka im je ostala samo "majka svih bitaka" - ona protiv fratara iz Širokog Brijega. Na njoj je Ivo Josipović doktorirao. Ima kompletnu dokumentaciju o tome kako su fratri bili naoružani, valjda balističkim raketama zemlja-raj i nosačima "avijuna" na relaciji Široki-Neum i slično.

Navodno su u rezervi imali i "vražju" diviziju. Ali naši "heroji" se nisu dali preveslati. Kad je osvojen samostan, odmah je likvidirano dvanaest širokobrijeških franjevaca. Čim su franjevci likvidirani, moglo je početi veselje. To je vjerojatno bila jedna od rijetkih partizanskih pobjeda. Ivan Guvo, pukovnik iz Sinja, kritizirao je likvidaciju franjevaca od strane OZNA-e. Navodno se žalio zapovjedniku OZNA-e u Zadru Budi Lončaru, ali to je neprovjerena povijest. Kao da su je pisali Jakovina, Markovina ili Klasić.

I tako, zahvaljujući ljetnim vrućinama, nitko se ne može sjetiti ni jedne bitke u kojoj su partizani oružjem izborili pobjedu nad neprijateljem. Slučajno? U mojoj Lici oni stariji i grublji bi rekli: "Kad slučaj hoće i mrtvac prdne". Jedan stari "ustaša" nam je otkrio zašto su nogometaši Partizana bili tako superiorni prvaci Jugoslavije na prvim poslijeratnim prvenstvima. Kaže on: "Djeco, oni su vam imali fantastičnu kondiciju. Četiri godine samo su bježali i po šumama i gorama". Međutim, sjetih se da su i Nijemci, nakon završetka rata, bili u vrhunskoj kondiciji. Već 1954. u Švicarskoj su osvojili svjetsko prvenstvo. Zašto? Ajde pogodite!

Andrej Plenković je uvijek u centru pažnje. Od premijera koji najviše obećava dogurao je do premijera kome najviše obećavaju…

Sretni hrvatski penzić Savo Štrbac kaže: "Egzodus smo organizovali kako bi sačuvali biološku masu za ono što će uslediti". A ono što će "da sleduje" moglo bi Hrvateke neugodno

iznenaditi. Utrka u naoružavanju koju RH gubi. Čak 90 posto veći srpski proračun prema 17 posto hrvatskog. Samo ove godine 44 posto viši od hrvatskog. Iz toga slijedi jedno nepisano pravilo na koje nas upozorava zadarski "sudija" Savo Štrbac. Savo kao sudac zna da se treba čuvati nepisanih zakona, s pisanima je puno lakše.

RH je po Davoru Ivankoviću puno investirala u politiku pomirenja. Prošlogodišnji dolazak Borisa Miloševića u Knin na proslavu Oluje bio je pragmatični trijumf Plenkovića, Pupovca i lijeve medijske falange. Ove godine Boris očito ima pametnijeg posla. Zato poručuje kako od Knina ništa. Možda će onda na stadionu N.K. Dinare biti nešto više branitelja, HOS-ovaca i ostalih ovaca. Bez obzira na bezobrazne vrućine, ovo je znatno zahlađenje. Hrvateki su nervozni. Zar se opet Srbi nešto ljute na nas? Je li to zbog Matejine zlatne medalje? Isusek, Isusek, ne bu' dobro!

Probajte malo aktivirati maštu. Moskva, Putin, ruski maršali, generali i proslava 75. ili 76. godišnjice pobjede nad fašizmom. Putin, Medvedev, Lavrov su nervozni, pogledavaju jedan drugog. Putin pilji u Lavrova: "Tavarišć Pjotr Ivanović, gdje su predstavnici Trećeg Reicha? Kakvo je to pomirenje? Razorili su nam Staljingrad, Lenjingrad, imali smo 26,6 milijuna

žrtava, a sad ne žele doći na konačno pomirenje. Ne priznajem ni koronu!" Dobro, Rusi su nefleksibilni, prava zlopamtila. Hrvateki su uvijek spremni… za grljenje, ljubljenje i opraštanje. Možda se Boris ipak pojavi na stadionu. Možda čeka da se svi izljube s Mateom, a onda je i on na redu. Bio bi red da se napokon pomirimo. Onako definitivno. Da uljepšamo život Igoru Mandiću, Vedrani Rudan, Juri Pavičiću, Anti Tomiću, Robiju Bajrušiju, Geri Gerovcu, Branimiru Pofuku, Miljenku Jergoviću, 6. ličkoj u Večernjem i Jutarnjem…. Dajmo priliku da naš Sava malo poveća njihovu "biološku masu" pa da jednog lijepog sunčanog dana na plus 45 stupnjeva Celzija uđe u Županijski sud u Zadru k'o predsjednik, naravno. Možda vam se ovaj scenarij čini kao "crnjak". Oni koje sam gore naveo isto su mislili i devedesetih godina. Oni, puni diplomatskog talenta, to razdoblje i događaje koji su ga obilježili zovu "događanja početkom devedesetih".

U Lici imaju stotine mudrih poslovica. Jedna glasi: "Nikada ne vjerujte onima koji lažu…" Možda Savo laže? Možda je ukrotio životinju u sebi i postao vegan? Po Happy TV-u malo je vjerojatno. Velja nevolja, kanibalizam… povratak u socijalizam…

Na primjeru preostalih živućih antifašista viđenih na 75. obljetnici "ustanka" u šumi Brezovici kraj Siska, vidimo da prosječni antifašist živi četiri godine za antifašizam, a potom ostatak života od antifašizma….