VIJESTI Najčitanije
Lovrinac – mjesto sjećanja i zaborava
U suton jučerašnjeg jesenjeg dana, Miki Bratanić je obišao splitsko groblje Lovrinac – najprije usred dana, a potom ponovno, dok je svjetlost polako ustupala mjesto tami. Taj drugi obilazak, u miru predvečerja, učinio mu se posebnim. Hodajući između grobova, promatrajući svijeće koje su titrale pod čempresima i kamenje na kojem su uklesana imena, osjetio je da se nalazi na mjestu gdje se prošlost i sadašnjost susreću u tišini. No, što je duže hodao, to je snažnije osjećao da nešto nedostaje – jedno polje, jedno sjećanje, jedan dio istine koji još nije dobio svoje mjesto pod nebom Lovrinca.
Objavu Mikija Bratanića prenosimo vam u cijelosti:
"Jučer sam obišao splitsko groblje Lovrinac u dva navrata.
Onaj drugi obilazak u suton bio mi je nakako draži.
Na samom ulazu zaustavljam se pored polja na kojem počivaju kosti njemačkih vojnika iz Drugoga svjetskog rata.
Brojna imena uklesana su u kamenim blokovima koji okružuju polje.
Cvijeće i svijeće krase njihove grobove.
Jedan mladić sklopljenih ruku sjedi na klupi i pognute glave očito moli za dušu nekog njegovog pretka koji je tu ispod zemlje.
Nastavljam dalje hodati u dubinu tišine malen pod stablima čempresa koji svojim vrhovima dodiruju zvijezde na nebu.
Onako kako mrak polako pobjeđuje dan tako ona svjetlost s lampiona biva sve jača, kao da želi pomoći danu da ne oslabi njegova svjetlost.
Stižem do dijela groblja koji predstavlja memorialni prostor za poginule partizane iz Drugoga svjetskog rata.
I tu ima svijeća i cvijeća.
I tu je neki čovjek u tišini zagledan u ploču na kojoj je uklesana memorija.
Nastavljam dalje i približavam se dijelu na kojem je polje grobova onih poginulih u Domovinskom ratu.
Tu na putu je križ i mnoštvo svijeća.
Jedna žena daje svijeću djetetu da je zapali.
Zastanem.
Misli mi odlutaju, vjerovatno negdje zajedno s mislima one žene i onog djeteta.
Na samom groblju poginulih u Domovinskom ratu je drugi, još veći križ, u čijem podnožju je uklesamo “HVALA VAM”.
Na svakom sam se polju pomolio, a na izlazu molim za sve.
Odmah ispod Lovrinca na cesti nalaze se lijepi murali koje su vjerujem oslikali pripadnici Torcide.
Tu je spomen na žrtvu Vukovara.
Na jednom muralu su Kata Šoić i Mile Dedaković Jastreb.
Na drugom muralu nalazie se Starčević i Matoš.
Tu je i jedan mural s likom mladića u uniformi.
Na muralu je zapisano samo ovo: “SPLIT 28.4.1992.” i “Broj109”.
Samo to je zapisano.
Slutim što bi to moglo značiti, ali volio bih da mi ipak netko ispriča priču.
Mrak je.
Šetam prema svom kvartu.
Neka neobična tišina je u gradu.
Moje misli su još uvijek na Lovrincu.
Nešto mi tamo fali.
Neko polje mi nedostaje.
Ali ne mogu se sjetiti koje.
Došavši u svoj kvart svratio sam na večernju misu.
Don Ivan je svoju lijepu propovjed posvećenu pokojnima završio analizom govora na gori.
Na povratku kući sjetim se što mi nedostaje na Lovrincu.
Nedostaje mi groblje vojnika hrvatske vojske iz Drugoga svjetskog rata.
Nedostaje polje na kojem bi bile sakupljene kosti hrvatskih vojnika i svih onih civila, splićana i drugih, koje su jugoslavenski komunisti ubili i zakopali baš tu, na Lovrincu.
To nedostaje.
Da.
Oni nemaju svoje polje.
Možda zato jer je njihovo početno polje bilo bijelo.
Možda zato jer su bili sluge okupatora i neprijatelji naroda.
A možda ipak zbog nečeg drugog.
U misli mi dođu oni njemački vojnici.
U očima su mi oni lampioni i molitva na njihovom polju.
I cvijeće.
Kažu da ni među cvijećem nema pravice.
Ovdje ga nema ni među grobovima.
Neka Bog osvijetli tminu prošlosti i neka prosvijetli pamet živima, kako bi svjetlost vječna mogla svijetliti u budućnosti, kako na nebu tako i na zemlji.
Neka svi vjerni mrtvi počivaju u miru Božjem.
Amen.
Miki Bratanić
2.11.2025."
Izvor:PDN/Foto:Snimka zaslona
