LUŽAC – Dan kad je počela kalvarija Vukovara

2. studenoga 1991. – pad naselja Lužac i zločin nad 69 civila

 Na Dušni dan, 2. studenoga, sjećamo se jednog od najtežih trenutaka u obrani Vukovara – pada naselja Lužac, malog mjesta na lijevoj obali Vuke, samo tri kilometra sjeverozapadno od središta grada. Tog dana 1991. godine, Lužac je pao pod napadom srpskih paravojnih formacija i jedinica Jugoslavenske narodne armije (JNA), čime je Vukovar presječen na dva dijela – Borovo Naselje i središnji Vukovar.

Izolirano naselje između šume i rijeke

Lužac je smješten između vukovarske Adice i Olajnice, a sjeverno od njega nalaze se Priljevo i Borovo Naselje, dok su južno Sajmište, Petrova gora i Supoderica. To je izolirano naselje okruženo šumama, barama i njivama, bez većih stambenih zona koje bi ga povezivale s ostatkom grada. Upravo zbog tog položaja, Lužac je bio od strateškog značaja – njegovim padom neprijatelj je izbio na Dunav i odsjekao obranu grada.

Bitka za Lužac – početak kraja jedinstvene obrane grada

Dana 2. studenoga 1991., srpske paravojne postrojbe i JNA, potpomognute s više od 30 tenkova, napale su naselje. Nakon žestokih borbi, Lužac je pao. Zauzimanjem korita rijeke Vuke sve do središta grada i Dunava, odsječena je komunikacija između branitelja na Mitnici, Sajmištu i u centru, od onih u Borovu Naselju i na Trpinjskoj cesti.
Tako je slom Lušca označio početak konačne kalvarije Vukovara.

Držali smo dok smo mogli“ – svjedočanstvo zapovjednika Ilije Martića o bitki za Lužac

16. listopada – dan kada je počeo glavni napad

„Šesnaestog listopada bio je glavni napad. Došla su nam tenkovi iz Đergaja. Kad su stigli, ušli smo s njima u borbu, a te smo noći praktički živjeli na bojištu“, prisjeća se Martić.
Branitelji su, kaže, improvizirali s onim što su imali – tromblonima, bombama i starim oružjem.

Tog 16. listopada branitelji su zarobili tri neprijateljska tenka.
„Jedan smo onesposobili, a dva su bila ispravna i odmah su otišla za Vukovar“, govori Martić.
Neprijateljske su se snage potom povukle prema Đergaju, ali napetost nije jenjavala.

„Sutradan smo išli u pretraživanje kuća, da vidimo ima li koga od domaćih. Našli smo jednog ranjenog, rekao je da je Bunjevac i da je drugi put mobiliziran. Našli smo i jednoga u svinjcu, ranjenog, skrivenog. Kad sam ga pitao što radi tu, rekao je – pijem paradajz-sok.“

Takvi su prizori, kaže, bili svakodnevica rata – smjesa straha, kaosa i ljudskosti u najtežim okolnostima.

U obrani Lužca bilo je oko 60 branitelja, 20-tak branitelja iz Đakova, 14 policajaca a ostalo iz Vukovara.
„Koliko se moglo, toliko smo držali. Odnos snaga bio je ogroman. Na jedan naš položaj dolazio je jedan tenk i desetine pješaštva. Da smo imali više oružja, možda bismo izdržali još koji dan.“

Martić kaže da mu je skromno vojno znanje pomoglo u snalaženju.
„Pokazivali smo jedni drugima kako se barata oružjem, čitali karte, prepoznavali tipove tenkova. Učili smo u hodu, u borbi.“

Zločin nad civilima i izdaja susjeda

Pad Lušca nije značio samo vojni poraz, nego i zločin nad 70 mještana, od kojih su mnogi ubijeni u svojim domovima.
Svjedoci tvrde da su neki lokalni Srbi pomagali napadačima i upirali prstom u svoje dotadašnje susjede, osuđujući ih na smrt.

„Isti dan. Oni su išli odreda i kod mene su u šest kuća ubili devet ljudi. Sve Hrvate koje su našli ubijali su odreda. Tako su ubili moju majku, bratovu djecu. Ženinu majku i oca još nismo pronašli“, svjedoči Mato Vidaković, branitelj Lušca.

Ubijena je i Maja Komunicki, djevojka od 19 godina u petom mjesecu trudnoće.

„Uskratili su nam sve. Najgore je što ti ljudi i danas žive ovdje, a pravda nikada nije došla. Bili su uhićeni i pušteni zbog nedostatka dokaza“, rekla je njezina majka Mira Komunicki.

Svjedočanstva majki i nepravda pravosuđa

Brojni stanovnici Lušca ističu da je poznato tko je sudjelovao u zločinu, no pravosuđe nikada nije provelo ozbiljnu istragu.

„Izgubila sam sina i brata. Sina sam sahranila, našli smo ga, ali brata tražimo već trideset godina. Tragedija je da su nas pobili naši susjedi s kojima smo dijelili život, djecu, školu“, govori Milka Budimir, koja ni nakon tri desetljeća nije dočekala pravdu.

Arkanovi „Tigrovi“ i naredba bez milosti

Svjedoci i videozapisi potvrđuju da je u napadu sudjelovao Željko Ražnatović Arkan sa svojim „Tigrovima“ i „Belim orlovima“.

„Pobit’ u borbi svakog, nema milosti!“, zapovjedio je Arkan svojim vojnicima dan prije napada.
U bitki je i sam lakše ranjen, no posljedice njegove brutalne zapovijedi osjetili su civili koji su ostali u svojim domovima.

Izvješća i dezinformacije

Tadašnji načelnik Policijske uprave Vukovar, Stipo Pole, izvijestio je Ministarstvo unutarnjih poslova da je Lužac pao, no Zapovjedništvo Operativne zone Vinkovci to je u početku negiralo, nazivajući vijest „dezinformacijom“. Nažalost, pokazalo se da je Lužac doista pao, a prema riječima Mata Džigumovića, zapovjednika policije u naselju,

„samo kod školskog zida ubijeno je 20 do 25 osoba“.

Sjećanje koje ne blijedi

Danas, više od tri desetljeća kasnije, stanovnici Lušca pale svijeće za svoje poginule i nestale, a njihove riječi odzvanjaju istom gorčinom – pravda još nije zadovoljena.
Pad Lušca ostaje trajni podsjetnik da su žrtve Domovinskog rata često bile obični ljudi, žene, djeca i starci – ubijeni jer su bili Hrvati.

Na mjestu stradanja, svake se godine okupljaju obitelji poginulih, branitelji i građani. U tišini Lušca odzvanja poruka:
„Ne zaboraviti, jer zaborav je drugo ubojstvo.“

Sjećanje na žrtve Lušca: Vijenci za poginule, nestale i umrle branitelje i civile

Molitvu je predvodio župnik Župe sv. Josipa Radnika u Borovu naselju fra Vjeran Lazić.

Glazbeni program uglazbile su Petra Marković i Vedrana Vrtarić.

U spomen na poginule, nestale i preminule hrvatske branitelje i civile s područja vukovarskog naselja Lužac, brojna izaslanstva položila su vijence i zapalila svijeće na mjestu sjećanja.

Vijenac su položile obitelji poginulih, nestalih i umrlih branitelja, kao i predstavnici braniteljskih i stradalničkih udruga.
U ime predsjednika Republike Hrvatske, vijenac je položio brigadir Davor Josip Vadić, načelnik Odjela za obuku i doktrinu u Zapovjedništvu za obuku i doktrinu Hrvatske vojske.

U ime Hrvatskoga sabora, vijenac je položio izaslanik predsjednika Sabora, saborski zastupnik Nikola Mažar, dok je u ime Vlade Republike Hrvatske vijenac položio Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Vijenac Vukovarsko-srijemske županije položili su župan Ivan Bosančić i njegovo izaslanstvo, dok su u ime Grada Vukovara vijenac položili gradonačelnik Marijan Pavliček, predsjednik Gradskog vijeća Goran Bendra te predsjednik Savjeta za branitelje Marinko Leko.

Svoj su pijetet žrtvama iskazali i članovi Kluba zapovjednika 5. gardijske brigade te učenici Osnovne škole Vukovar, čime su najmlađi Vukovarci pokazali da sjećanje na Lužac i njegove žrtve ostaje trajno utkano u kolektivnu svijest grada heroja.

Pijetet žrtvama su dali i političke stranke, HDZ-a, Domovinskog pokreta, Hrvtaski suverenisti i Dom i Nacionalno okupljanje.

Na komemoraciji održanoj tim povodom, gradonačelnik Grada Vukovara Marijan Pavliček podsjetio je na nemjerljivu žrtvu Lužca i svih branitelja koji su položili svoj život za slobodu i neovisnost Hrvatske:
“Danas se sjećamo pada prigradskog naselja Lužac, žile kucavice koja je povezivala Vukovar s Borovom naseljem. Nažalost, probijanjem srbočetničkih snaga i Jugoslavenske narodne armije na Dunavu, Vukovar je bio presječen na dva dijela i to je ukazivalo na ono što je bilo neminovno – pad našeg grada 18. studenoga 1991. godine.

Trebamo i dalje njegovati vrijednosti Domovinskog rata, prenositi istinu i sjećanje na sve koji su se borili za našu slobodu. Nakon 34 godine i dalje tragamo za gotovo 300 svojih sugrađana. Za njima i dalje vapimo, i dalje ih tražimo.

Ovim putem upućujem iskren apel svima koji nešto znaju — pomozite. Olakšajte svoju dušu, pronađite mir u istini i pomozite obiteljima da konačno pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih – svojih sinova, supruga, braće i očeva.

Samo tada, kada pronađemo sve nestale, moći ćemo reći da je naša žrtva zaokružena i da su obitelji napokon pronašle svoj mir.”

U znak zahvalnosti i poštovanja, župan Vukovarsko-srijemske županije Ivan Bosančić položio je vijence te odao počast hrabrim braniteljima i civilima koji su svoje živote položili za slobodu Domovine.

„Čovjek zanijemi pred svirepošću, a istovremeno ostaje zadivljen hrabrošću. Slom Lušca, 2. studenoga 1991., označio je početak kraja obrane cijeloga grada tijekom velikosrpske agresije na Vukovar i Hrvatsku“, poručio je Bosančić, prisjetivši se kako su mnogi stanovnici ubijeni u vlastitim domovima, dvorištima i na ulicama, među njima i žena u petom mjesecu trudnoće.

„Bez uzmicanja žrtvovali su sebe svjesni da brane slobodu cijele Domovine. Uspjeli su, ali cijena je neprocjenjiva. Na toj ljubavi nikada im nećemo moći dovoljno zahvaliti“, dodao je župan.

Naglasio je kako se upravo na Dušni dan posebno prisjećamo onih koji su svoje živote dali za Hrvatsku, izražavajući poštovanje prema velikodušnosti i nesebičnosti branitelja i civila na Lušcu