Macelj – dolina šutnje i molitve: 20 godina od ukopa 1.163 žrtve komunističkog zločina

U dolini Maceljskog gorja, jednom od najvećih stratišta hrvatskog naroda nakon Drugog svjetskog rata, u srijedu je obilježena 20. obljetnica svečanog ukopa 1.163 žrtve stradale u svibnju i lipnju 1945. godine. Na grobištu Lepa bukva brojni vjernici, branitelji, svećenici i članovi obitelji žrtava okupili su se u tihoj procesiji, odajući počast molitvom, paljenjem svijeća i misom zadušnicom za duše ubijenih.

Predsjednik Udruge Macelj 1945., Vjekoslav Jaklin, podsjetio je da Macelj nije samo ime mjesta – već simbol stradanja cijelog hrvatskog naroda.

“Macelj nije toponim nego simbol stradanja koje je zadesilo hrvatski narod, kada je ubijen velik broj nedužnih ljudi. Jedna generacija je praktički istrijebljena, a ti demografski gubici do danas se nisu uspjeli nadoknaditi. U biološkom smislu, to je bila kataklizma naroda”, rekao je Jaklin.

Istaknuo je da je komunistički sustav nakon rata brutalno prekinuo svaku povezanost hrvatskog identiteta s vjerom i Crkvom te da je 45 godina šutnje prekinuto tek pobjedom hrvatskog naroda u Domovinskom ratu.

“Nakon smrti dr. Franje Tuđmana ponovno je došlo do zaokreta, u kojem je istina o zločinima ponovno potisnuta. Još uvijek smo, barem u mentalnom smislu, okupirani”, dodao je.

Jaklin je podsjetio kako su 2005. godine na Macelju pokopani posmrtni ostaci 1.163 žrtve, ekshumirane još 1992. iz 23 masovne grobnice, a da su 2020. godine pronađeni i posmrtni ostaci još 84 osobe.
Procjene govore da u maceljskom gorju, od slovenske granice do Oroslavja, leži više od 10.000 neotkrivenih žrtava – muškaraca, žena, staraca, djece i svećenika. Među ubijenima bilo je 21 franjevac, svećenik i bogoslov iz hrvatskih i bosanskohercegovačkih biskupija.

Svetu misu zadušnicu u crkvi Muke Isusove na Macelju predvodio je varaždinski biskup u miru, mons. Josip Mrzljak, koji je u propovijedi naglasio važnost pamćenja i molitve za sve nevine žrtve.

“Molitvom čuvamo uspomenu i svjedočimo da zlo nikada ne može imati zadnju riječ. Ovdje se ne smije šutjeti, jer istina oslobađa i obnavlja dušu naroda”, poručio je biskup.

Macelj – rana koja još krvari

Zločini u Maceljskoj šumi ostaju jedno od najtragičnijih i najmučnijih poglavlja hrvatske povijesti. U svibnju i lipnju 1945. godine Titovi partizani su bez suđenja ubijali zarobljene pripadnike vojske NDH, civile, žene i djecu – mnoge od njih na licu mjesta, u jamama duboko u šumi.
Prema svjedočanstvima, počinitelji su bili uglavnom lokalni partizani iz okolice Krapine, a do danas nije pokrenuta nijedna sudska istraga ili optužnica protiv odgovornih.

Ministarstvo hrvatskih branitelja 2020. godine započelo je probna iskapanja s ciljem lociranja novih grobišta. Istraživanja su pokazala da oko 130 jama na širem području Maceljske gore još uvijek nije otvoreno ni istraženo.

Svjedočanstva

“U jednoj su iskopanoj jami pronađena i dva kostura koja su pripadala djeci u dobi od 7 i 15 godina, bila su vezana žicom (vjerojatno su bili braća). To je dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivice i suđenja, kao i malu nedužnu djecu, hotimice pobili, kako bi se na taj način tome zločinu zauvijek zametnuo svaki trag.”

Svjedok Mladen Šafranko (partizanskog imena Marijan): “… svećenike je metkom u potiljak ubio komandant vojne OZNA-e u Krapini, Stjepan Hršak, domaći čovjek, po zanimanju krojač, a po činu partizanski poručnik, rođen u Petrovskom kod Krapine 13. prosinca 1919., od oca Franje i majke Julijane.”

“Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima, dr. Josipa Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj Gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen među pučanstvom i učenicima kao uzoran svećenik i ravnatelj. Nakon njega počeo je po redu ubijati ostale pucajući im također u glavu.”

“Ukrcali su ih zajedno s pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko. On je imao zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu. Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno, odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše pojedinačno ubijati.”

“Po pričanju Šafranka, u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona, još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi, a tamo ih je čekao komandant vojne OZNA-e Stjepan Hršak. Njega je u Lepu Bukvu motorom Zindapp dovezao vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se također priključio koloni.”

“Hrvatske časnike koji su po dvojica bili vezani, ubijali su njihovi pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama, tako da su odmah mrtvi padali u jamu. U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojega je u Krapini preslušavao Ivica Fizir.”

“Mladen Šafranko također nam je pričao o dobrovoljcima za pratnju i ubijanje zarobljenika kojih je bilo oko 60. Dobrovoljce su odabrali komandanti vojne i civilne OZNA-e Stjepan Hršak i Lepold Horvat”.

“U Maclju je najveće skupno stratište svećenstva u Republici Hrvatskoj. Stradali su svećenici i duhovni pripravnici iz 4 biskupije: Vrhbosanske, Đakovačke, Zagrebačke i Krčke, te iz dvije franjevačke provincije – Bosne Srebrne i Hercegovačke. To je u stvari zemljopisni prikaz egzodusa i stradanja naroda s prostora gdje su živjeli Hrvati.”

Evo što je Šafranko ispričao 16. svibnja 1994.:” Kao što sam već opisivao, prve skupine zarobljenika pridošle iz pravca Maribora strijeljali su odmah u Đurmancu. No, kako je to bilo blizu naselja, upućivali su ih dalje u Krapinu na sabiralište oko Pučke škole i na staro sajmište gdje je danas autobusni kolodvor, te dalje u sabirne logore u Mirkovec i Oroslavlje. Tada su organizirali skupine seljaka koji su kopali jame u podnožju Ilovca, na njegovu vrhu i kod Lepe Bukve.”

Na prvom katu Pučke škole u Krapini bilo je sjedište vojne OZNA-e, a u podrumu istražni zatvor. “Sve zarobljenike iz podruma škole saslušavali su domaći isljednici OZNA-e. Strašno su ih tukli, a najkrvoločniji među njima bili su: Josip Frankol, rođen u Podgori kraj Žutnice kod Krapine (nosio je crnu odoru i čizme), Ivan Đurkin iz Sv. Križa Začretja, Branko Löw iz Krapine,… Valent Katalenić… Najstrašniji isljednik bio je sam komandant Stjepan Hršak.”

Zaborav kao drugi zločin

Macelj je danas simbol šutnje i nepravde – ali i vjere, jer se svake godine na tom mjestu okupljaju oni koji ne pristaju na zaborav.
“Mi ne tražimo osvetu, nego istinu,” često poručuju članovi Udruge Macelj 1945., koji neumorno rade na očuvanju sjećanja na nevine žrtve.

Dolina Maceljske gore, natopljena suzama i molitvama, ostaje tihi podsjetnik da bez istine nema pomirenja, a bez pravde – nema trajnog mira.

Iz monografije D. Borovčaka “U spomen žrtvama MACELJ 1945.”