Maceljski križni put ‘Stopama pobijenih’: Komunistički zločinci ubili ih i bacili u jame

Križni put „Stopama pobijenih“ održan je u subotu, 16. ožujka 2024. od željezničke postaje Đurmanec do crkve Muke Isusove u Macelju. Tamo se nalazi grobnica sa 1247 ekshumiranih žrtava iz vremena poslijeratnih komunističkih zločina. Među njima se nalaze i ostaci 21 svećenika i bogoslova iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, čija su imena vidljiva na grobnici pored crkve Muke Isusove.

Križni put „Stopama pobijenih“ predvodio je župnik fra Vlado Mustač uz sudjelovanje isusovca iz Zagreba o. Božidara Nagy. U organizaciji Župe u Đurmancu i Udruge Macelj 1945. hodočasnici iz Hrvatskog zagorja, Varaždina i Zagreba pješačili su oko deset kilometara moleći po postajama molitve križnog puta franjevca Bonaventure Dude, koji je napisao križni put u znak sjećanja na maceljske žrtve i žrtve Hrvatskog križnog puta. U svibnju i lipnju 1945. maceljskom dolinom svoj su križni put prolazili partizanski zarobljenici poslije završetka Drugog svjetskog rata. Odvedeni su na Maceljsku goru gdje su ih ubili komunistički zločinci i bacili ih u jame.

Križni put „Stopama pobijenih“ predvodio je župnik fra Vlado Mustač uz sudjelovanje isusovca iz Zagreba o. Božidara Nagy. U organizaciji Župe u Đurmancu i Udruge Macelj 1945. hodočasnici iz Hrvatskog zagorja, Varaždina i Zagreba pješačili su oko deset kilometara moleći po postajama molitve križnog puta franjevca Bonaventure Dude, koji je napisao križni put u znak sjećanja na maceljske žrtve i žrtve Hrvatskog križnog puta. U svibnju i lipnju 1945. maceljskom dolinom svoj su križni put prolazili partizanski zarobljenici poslije završetka Drugog svjetskog rata. Odvedeni su na Maceljsku goru gdje su ih ubili komunistički zločinci i bacili ih u jame.

Po završetku križnog puta „Stopama pobijenih“ slavljena je misa zadušnica u crkvi Muke Isusove na Macelju. Misu je predvodio župnik fra Vlado Mustač, a propovijedao je o. Božidar Nagy. Propovijed je posvetio šestom od petnaest utemeljitelja Udruge Macelj 1945. dr. Radoslavu Mariću koji je 8. ožujka 2024. preminuo u Zagrebu. Njegov životni put pokazuje patnju koju je trpio hrvatski narod u poraću Drugog svjetskog rata i „teror“ UDB-e koja je i u Maceljskoj šumi ubijala hrvatski narod.

O. Božidar Nagy o dr. Mariću

Stoga je propovjednik o. Božidar Nagy smatrao dužnošću da na maceljskom tlu, natopljenom krvlju nevinih hrvatskih žrtava, oda počast dr. Radoslavu Mariću – rodoljubu, hrvatskom intelektualcu i liječnik – te ujedno informira hodočasnike o članu Udruge Macelj 1945. koji se zalagao za čuvanje spomena na mučenike za budućnost. 

Istaknuo je: „Dr. Radoslav Marić rođen je 1938. u Marića Docu, u Hercegovini. Bio je osmo dijete od 9 rođenih u hrvatskoj katoličkoj obitelji krajnje mukotrpnog siromaštva. Na oblikovanje Radoslavovih životnih društvenih i domoljubnih stavova duboko je utjecalo strijeljanje njegovog strica Bilog. Stric nije služio ni jednu vojsku. Pred Božić 1947. g. tzv. „narodna komunistička vlast“ strijeljala ga je zajedno s još šest drugih Posušana. Ni danas se ne zna kojim povodom. Zločin se dogodio dvije i pol godine poslije završetka Drugog svjetskog rata kada su ratne strahote trebale odlaziti u prošlost. Mali Radoslav Marić imao je tada nepunih deset godina, ali mu se taj događaj kao i drugi komunistički zločini u njegovu selu duboko usjekao u pamćenje.

Područje Posušja propatilo je više nego bilo koje drugo hrvatsko područje u BiH koje je izgubilo 11,5% ubijenog stanovništva, uglavnom muškaraca, u tri do četiri poslijeratne godine što ukazuje na poslijeratni komunistički genocid. Ta rana, strašna epizoda komunističkih zvjerstva na Radoslavovom početku života, odredila su njegovo domoljubno buđenje kao mladića, kao i formiranje njegovih društveno-humanih i visoko moralnih zasada. Odredila je njegovu potrebu pripadnosti pravdi i istini za kojom vapi i stratište Macelj.“

Križni put – spomen na maceljske žrtve

Potom se propovjednik o. Božidar Nagy očitovao o školovanju i proganjanju dr. Radoslava Marića zbog vjerskih i moralnih stavova. „Završio je Medicinski fakultet u Zagrebu, specijalizirao i radio kao kirurg – ginekolog, ali stalno je bio praćen od UDB-e. Naime, Radoslav Marić izazvao je njihovu pozornost još kao gimnazijalac na Širokom Brijegu. Za Božić 1956. odlazi u franjevačku crkvu na polnoćku. Noćni odlazak iz đačkog doma na polnoćku košta Radoslava gubitka mjesta u domu i općinske stipendije. Šef UDB-e zove ga na prvi razgovor upozorenja. Bio je to isti onaj zločinac koji je osudio i predvodio strijeljanje Marićevog strica Bilog.

Obrađuju ga uvjeravanjima i premlaćivanjima, danju i noću, u nizu navrata. To se nastavilo kroz cijelo školovanje u Širokom Brijegu i tijekom cijeloga studija u Zagrebu. Još u Hercegovini i kasnije u Zagrebu, UDB-a mu za promjenu nudi suradnju, obećava visoke položaje i karijeru, no Radoslav sve to odbija! Često je bio privođen i zadržavan u pritvoru, pogotovo kada je Tito dolazio u Zagreb. Konačno, liječnik dr. Radoslav Marić, iscrpljen zlostavljanjima, s obitelji odlazi u Ameriku, gdje ostvaruje vrlo uspješnu liječničku karijeru. Pored toga cijelo je vrijeme financijski pomagao roditelje i dvije sestre u Hercegovini“, kazao je propovjednik. 

O. Nagy je istaknuo da je Marić bio hrvatski lobist u Sjedinjenim Američkim Državama za slobodnu i samostalnu Hrvatsku državu. Bio je jedan od „utemeljitelja C.A.A – Croatian American Association i bio je izuzetno politički aktivan kako bi Amerika devedesetih godina priznala hrvatsku državu. Istraživajući svoj dosje UDB-e, napisao je knjigu na 500 stranica „Moja polnoćka“ (New York-Zagreb, 2006.) u kojoj je iscrpno prikazao svoj život, posebice udbaške metode, torture i progone u svom slučaju. Kao časni hrvatski domoljub, ostao je do kraja nepokolebljiv u borbi za istinu i pravdu.

Poslije umirovljenja često je dolazio u Hrvatsku, a onda se vratio u domovinu ‘da u njoj umre i bude pokopan’ kako je sam izjavio. Njegov život i djelo služi na čast hrvatskom narodu. Neka ga Bog nagradi za sve ono dobro koje je učinio za domovinu, za očuvanje spomena na Maceljske žrtve i kao liječnik tolikim svojim pacijenticama“, zaključio je propovjednik o. Nagy.

Mjesto potrebe suočavanja s istinom

Hrvatska je rijetka zemlja na svijetu koja nije povijesno zaključila Drugi svjetski rat, nije rasvijetlila i raščistila ono što je komunizam desetljećima „činio“ – ostavio danas neraščišćeno u nasljeđe. U tom vidu je poslije propovijedi uslijedila i molitva vjernika za Hrvatsku i odgovorne političare u njoj – „da se ne boje istine o stradalima u svim ratovima i u poraću, da grade zajedništvo bez podjela i razlike“ – , za okupljene hodočasnike – „da budu u crkvi i svijetu neumorni svjedoci istine i pravednosti, praštanja milosrđa, kako ne bi žrtve Bleiburga, Macelja, križnih putova i obrambenog Domovinskog rata bile zaboravljene i prešućene, već da nađu u Bogu svoj mir“.

Hodočasnički križni put „Stopama pobijenih“, nakon nekoliko sati hoda i misnog slavlja, „odaslao“ je poruku da Macelj sa svojim svećeničkim i civilnim žrtvama i grobnicom s najvećim brojem – 1247 forenzičkih ostataka žrtava – je jedinstveno mjesto u Hrvatskoj. Macelj je mjesto boli i plača, tuge i pijeteta, bez mržnje, ali s potrebom razobličivanja istine o političkom sustavu koji je to činio. Macelj je mjesto potrebe suočavanja s istinom, Titovog zločinačkog režima koji je genocidno uništio hrvatski narod. Upravo hodočasničkom molitvenom žrtvom ta je potreba nužna na znanje cijeloj hrvatskoj javnosti, piše IKA.