MALOLJETNI DRAGOVOLJAC Hrvati ovakvog Anušića još nisu vidjeli: ‘A onda je poginuo moj brat Ante’

Ministar obrane Ivan Anušić dolazi s područja Hrvatske koje je već u samim počecima Domovinskog rata 1990. i 1991. bilo izloženo srpskoj agresiji, pucnjavi, granatiranju, barikadama. O tome kako je i zašto kao maloljetnik stupio u obranu Hrvatske, vrlo je detaljno ispričao povjesničaru Borni Mariniću, novom voditelju HRT emisije Veterani mira:

“Ja sam osjetio poziv koji je jednostavno bio jači od bilo čega pa i nagovaranja roditelja da ipak nemam 18 godina i da moram završiti školu. Rekao sam da nema odabira i alternativa za to što sam odlučio. To je da ću ja otići u zbor Narodne garde u ‘Zenge’, da me škola u ovom trenutku ne zanima, ona je nešto što je u ovom trenutku potpuno sporedno i što možemo rješavati kad bude sve završilo i tako je bilo”, ispričao je Anušić te dodao kako je otišao u 106. brigadu i prije njezinog osnutka.

Prisjetio se kako je na farmi Orlovnjak, kraj Antunovca 6. listopada prošao vatreno krštenje: “Sedam dana prije moga rođendana je bilo prvo ozbiljno vatreno krštenje. Prije toga bilo je par pješačkih napada koji nisu bili toliko opasni, ali ovaj napad je bio pomno planiran od strane srpske vojske i četnika i Jugoslavenske armije koja nas je okružila i ostavila u okruženju. Taj dan je poginulo jako puno pripadnika moje satnije, moga voda i puno civila koji su se zatekli na farmi. Svatko tko je došao njima tada u ruke taj dan nije preživio. Ja i moj kolega uspjeli smo nakon cijelog dana borbe izvući se i igrom slučaja i stvarno Božjim prstom spasiti živu glavu.”

Sa 17 na prvoj crti

Na pitanje sjeća li se svog 18. rođendana kaže da se uglavnom sjeća tog 6. listopada koji je bio sedam dana prije njegovog rođendana: “Ali sjećam se naravno i toga rođendana. Taj rođendan nije bio u onom smislu kako se obično slavio. Nekoliko mojih prijatelja s kojima sam odrastao, družio se, išao u osnovnu školu i s kojima sam svaki dan bio zajedno u slobodno vrijeme je ostavilo svoje živote 6. listopada na Orlovnjaku. Za neke ni danas ne znamo gdje im je posljednje počivalište i naravno da taj rođendan više nije bio onakav kakav je možda bio 17. rođendan jer smo shvatili da je ispred nas jako teško vrijeme, da je rat došao u onom smislu kao kad smo slušali i gledali nekad samo na televiziji. Ljudi su počeli ginuti, kuće su bile zapaljene, srušene, stradali su civili, vojnici i jednostavno nije bilo više ni te euforije. Jednostavno bio je samo rat i ničega osim rata nije bilo.”

Dva dana nakon pada Vukovara, bio je, kaže, ponovni napad na Antunovac i tada su izgubili stari Seleš: “Taj dan je bio izuzetno težak, jer je bio i napad na Ernestinovo koje je tada okupirano. Laslovo je ostalo u okruženju. Divoš je bio mjesto na kojem smo se borili i gubili, pa ponovno uzimali to mjesto. Radi se o napadu u kojem je taj dan poginulo 27 pripadnika Zbora narodne garde Hrvatske vojske i preko 120 je bilo ranjeno. Taj podatak znam jer smo navečer 20. studenog otišli u klinički bolnički centar tražiti prijatelje, suborce i tada smo taj podatak i dobili. Izuzetno težak dan, jako veliki i siloviti napad je bio s njihove strane”, ističe Anušić u Veteranima mira.

Prosinac mi je najgori mjesec: “Tada mi je poginuo i brat Ante”

Prosinac je kaže, najgori mjesec u njegovom životu: “5. prosinca je selo u kojem sam živio, proživio svojih 17 godina života, palo, okupirano, potpuno uništeno, i spaljeno. Kada smo se vratili nije bilo uopće prepoznatljivo. I 16. tog mjeseca, iste te godine mi je poginuo stariji brat Ante. Poginuo je kao pripadnik 130 brigade. Svake godine kada kreću ti datumi, a kreću u 10., 11. i 12. mjesecu, svi mi koji smo preživjeli i koji smo bili zajedno tada 1991. godine, proživljavamo specifično te dane.

Nakon Maslenice je, kaže, dragovoljac otišao pomoći pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane u Mostaru: “Tamo sam bio mjesec i pol dana također s 20 mojih prijatelja iz postrojbe. Nakon toga dvije godine provodim sa specijalnom policijom MUP-a. Orao na Velebitu, to su svakako fizički najteži bili tereni, izuzetno hladno, fizički strašno naporno, iscrpljujuće i stvarno na granici ljudske izdržljivosti je svaki taj teren gore bio. I nakon toga akcija Bljesak, sa specijalnom policijom Orao. I poslije toga odlazim u treću gardijsku brigadu, nadajući se nastavku oslobađanja istočne Slavonije. Oluja je započela, oslobođen je velik dio Hrvatske, ali nažalost, mi, oni koji smo tamo čekali na istoku Hrvatske, nismo dočekali zapovijedi da očistimo i istok Hrvatske. Naravno, da je dobro da je to napravljeno i sa mirnom integracijom, jer svaki život hrvatskog vojnika je previše da se izgubi, a izgubilo bi se sigurno jako puno u tim akcijama. Ali ja sam bio spreman i na tu posljednju žrtvu da oslobodimo i posljednji dio Hrvatske, a da se u moj Antunovac vratim onako kako sam došao”, navodi Anušić.