MARCEL HOLJEVAC: Pristojni ljudi nisu bili u Vukovaru ni 91.

Zoran Milanović je pred nekoliko dana izjavio da u koloni sjećanja „naprosto nema mjesta za pristojne ljude“. U bilo kojoj drugoj državi, takva bi izjava zapečatila karijeru političara koji bi je izrekao: Ne u Hrvatskoj.

Amerikanci imaju Alamo, koji je njima upravo ono što je nama bio Vukovar. Simbol herojstva nekolicine branitelja koji su zaustavili prodor neusporedivo jače sile, u činu otpora koji je bio herojski i beznadan istovremeno: Pritom su stradali, no i posijali sjeme buduće pobjede, demoralizirali neprijatelja i potakli borbeni duh kod ostatka nacije.

Britanci su imali Dunkirk. Poraženi su da bi se vratili, uz osvetu. Da ne nabrajam dalje, svaki narod ima neki svoj Vukovar ili nešto njemu nalik. Mjesto velike žrtve podnesene u ime slobode i neovisnosti, onih općeljudskih vrijednosti za koje su se Hrvati borili u zadnjem ratu, i protiv kojih se borila socijalistička Miloševićeva Jugoslavija i antifašistička Titova JNA skupa s braćom antifašistima – četnicima. No ovo je Hrvatska, zemlja u kojoj ni skoro trideset godina nakon napada JNA i pokušaja teritorijalnog komadanja iste nije jasno da je pobijedila, i da je imala puno pravo pobijediti. Da je rat s naše strane bio pravedan, i da ga je htjela jedino Srbija. Što je i logično, obzirom da je 1991., za razliku od Hrvatske, imala sve atribute državnosti, što institucionalne što vaninstitucionalne – ali ih je imala. Vojsku, diplomaciju, saveznike. Najvažnije, “dvor” kao centar moći. Hrvatska nije imala ništa osim želje da se obrani i da se izvuče iz naoko bezizlazne situacije.

Pa koliko god ta Milanovićeva izjava na prvi pogled bila šokantna, valja mu priznati: Ima pravo. U Vukovaru, u koloni sjećanja, nema mjesta za pristojne ljude. Niti devedeset prve u Vukovaru nije bilo mjesta za pristojne ljude. Pristojni ljudi su se, poput Milanovića i njegovog HDZ-ovskog pandana Plenkovića, sklonili u London ili u Bruxelles, gradili buduće karijere, i onako usput filozofirali o tome kako je to strašno da se tamo ti primitivni i zaostali Balkanci kolju, užas jedan! Gadno i za gledati na CNN-u!

Oni su bili prefini i prepristojni da bi iz svojih finih londonskih salona, finih restorana, finih ureda, otišli na ratište, u Vukovar, na Baniju, da bi zamijenili svoje skupe lakirane cipele za istočnonjemačke donirane čizme, aktovku za Kalašnjikov, Rolex oko ruke za krunicu oko vrata. Prepristojni da bi uredski, birokratski posao koji im je kao mladićima osiguralo obiteljsko zaleđe – Milanoviću je tata bio HDZ-ovac, pomoćnik ministra, a Plenkovićev je, iako nije bio partijski kadar, visoko kotirao u socijalizmu i imao odlične veze – zamijenili za skrivanje po šumi i izbjegavanje gelera.

Pristojni ljudi nisu nakon 2000. doslovce otjerani u mirovinu iz MORH-a, MUP-a i drugih službi zato jer su bili u ratu, ili jednostavno dobili otkaz u privatnoj firmi, pristojni ljudi su nakon rata unaprijeđeni. Pristojni ljudi nisu oboljeli od PTSP-a, nego su se vratili iz Bruxellesa i Londona i postali ministri i njihovi pomoćnici.

Pristojni ljudi baš i ne vole da ih pitate gdje su bili 1991., jer to nije pristojno pitanje. Ako postavite to pitanje glumiti će moralno zgražanje nad takvim pitanjem, u Greta-stilu, kako se usuđujete! Ali će oni vas pitati gdje vam je bio djed 1945., u kojoj vojsci. To je pristojno pitanje, a ne to “gdje si bio 91.”, tko tako nešto pita taj je seljačina!

Nepristojni ljudi su godinu i pol bili pod šatorom tražeći samo da ih se tretira s dostojanstvom, a cijelo to vrijeme je medijska teška artiljerija tukla po njima gore nego Slobini antifašisti po Vukovaru. Nepristojni ljudi su se nakon rata masovno ubijali, jer za nepristojne ljude odjednom više nije bilo mjesta u uljuđenoj lijepoj našoj. Pristojni ljudi niti ne znaju od koga su nas ti branitelji oslobađali, kad su nas još 45. oslobodili partizani.

Pristojni ljudi kad i idu u neku povorku, to nije kolona sjećanja, eventualno ona LGBT. Što se te silovane žene u Vukovaru uostalom uopće bune jer sreću svoje silovatelje na cesti i nitko ih ne kažnjava? Lijepo im je i pristojno Vesna Pusić rekla, neka idu prosvjedovati za stvarno obespravljene, one LGBT, pa ne misle valjda da su one žrtve samo zato jer su silovane u ratu?

Pristojni ljudi vladaju Hrvatskom tamo negdje od 2000: Račan, Mesić, Josipović, Milanović, sve jako profinjen svijet. Pristojni ljudi su naš san o neovisnosti pretvorili u noćnu moru, pobjedu su pretvorili u poraz. Zato je možda vrijeme da se pristojnim ljudima zahvalimo na svemu i pošaljemo ih natrag u London, jer tamo nema kolona nepristojnih ljudi koji obilježavaju sjećanje na svoje pale borce, tamo su neke druge kolone i povorke. Što ti pristojni ljudi uopće još rade ovdje među nama, stokom balkanskom nepristojnom i nekulturnom? Što Milanović radi među tim ljudima? Zašto se ne vrati u London, među svoje i ostavi nas nepristojne na miru: Kad tih pristojnih poput njega nije bilo, bilo nam je bolje.

A opet, s druge strane, koga ta izjava od Milanovića čudi? To je čovjek koji je inače sklon lupati gluposti, koji je svoju razinu empatije – odnosno nepostojanja iste – dokazao kad je ženi kojoj je poplava odnijela kuću rekao “i meni je pukla cijev”. To je čovjek kojem je Hrvatska slučajna država, i koja, ako se njega pita, služi samo tome da bi on imao gdje biti premijer ili, bolje, predsjednik, jer je to manje posla. To je čovjek kojem je rat bio “građanski”, iako se radilo o čistoj otimačini teritorija, školskom primjeru agresije jedne zemlje i naroda na drugu zemlju i narod (ako su i bile dvije federalne jedinice u istoj državi, to ne mijenja ništa, građanski se ratovi vode za vlast, ne za teritorij, a ja se ne sjećam da je Tuđman htio vladati Jugoslavijom: Da jest, rat bi bio građanski).

Ono što jedino čudi je da Hrvati nikad nisu imali premijera koji je aktivno sudjelovao u ratu, da sustavno biramo Sanadere i Milanoviće, “građevine” i  Plenkoviće. No zapravo niti to ne čudi: Mi radije biramo pristojne ljude.