Mladen Pavković: Evo, kako je Matoš aktualan i danas!

Jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, novelista, feljtonista, esejista i putopisaca, Antun Gustav Matoš, (1873.-1914.), zbog svog britkog i nepotkupljivog literarnog i političkog stava, teško da bi se i danas mogao održati na javnoj sceni, jer uvijek bi se našao neki neuki i polupismen, koji bi ga pljuvao i bacao na margine, kao što su se na sličan način s njime poigravali jadni i nemoćni  tijekom cijelog njegova  života.

U Hrvatskoj se primjerice najveća umjetnička državna nagrada zove po komunističkom i partizanskom piscu Vladimiru Nazoru, a ne po recimo Matošu ili Ujeviću.

Čak nikome ne pada na pamet da ovim velikanima najveće kulturno priznanje, barem posthumno, dodjele, tim prije što su hrvatsku kulturu neizmjerno zadužili svojim golemim i svestranim opusom.

Nu, u svemu tome zanimljivo je jedno pismo Franu Galoviću, (1887.-1914.), koje mu je uputio Matoš iz Beograda 30. listopada 1907.

Neki bi rekli, kao da ga je pisao – danas!

U tom pismu svom kolegi uz ostalo ističe:

• (…)„Mi imamo kritičare, ali nemamo kritike.  Mi upravo ničega nemamo i ako se prilike ne promijene, mi ćemo izgubiti i ono malo što smo nekad imali. Mi rapidno padamo u svakom pogledu, političkom, materijalnom i kulturnom, pa bi se  gotovo matematičkom točnošću dalo dokazati, da smo intelektualno i literarno prije 20 godina mnogo bolje stajali no danas. Naš narod je na ivici propasti i mi možemo još doživjeti, kako će ga vlastiti sinovi gurnuti u nedođiju. I to sve samo zato, jer je Hrvat najveća hulja, najveći poltron  i najveći rob u Europi, stideći se svog imena i nemajući narodnog obraza i narodnog ponosa. Svinjarija je i nepojmljivo je, da se čak i Srbi mogu s nama  igrati ko mačka s mišem i da mi više ni u Zagrebu nismo kod kuće.“

Zatim nadodaje: „Biti književnik, biti branilac takvog kukavnog naroda je mučno, gorko i Vi ste to  već u svom početku iskusili. Vi ste već osjetili podsmijeh hrvatskog štamparskog  glupana i ja Vam ne moram opetovati  fraze o prokletstvu poziva  pravog hrvatskog pisca. Za taj užasni zanat  treba neobično energije, a energije u siromašnim našim prilikama  nema bez ideala. Taj ideal je politička i kulturna emancipacija Hrvatske. Vama služi na čast, što ste pristali uz jedina načela, koja pod današnjim  prilikama  može i smije akceptirati jedan pošten mladi Hrvat. Ostanite na velikom putu Starčevića, Kumičića i Kovačića! Ako i ne dospijemo do cilja, umrijet ćemo sa zadovoljstvom, da ne bijasmo kukavice, slavosrbi.“

Ovome je uistinu svaki  komentar – suvišan! I neka to svatko protumači, kako mu je drago!

AUTOR: Mladen Pavković