Mladi autor Dino Brkić osvojio prvu nagradu za najbolju kratku priču o Domovinskom ratu: “Mrzla voda Cetina” oduševila žiri
Prva nagrada na državnom natječaju MHB za najbolju kratku priču s temom iz Domovinskog rata, namijenjenom učenicima srednjih škola iz Republike Hrvatske, ove je godine pripala priči “Mrzla voda Cetina”, autora Dine Brkića. Ova dojmljiva prozna minijatura oduševila je članove stručnog povjerenstva svojom literarnom snagom, emotivnom dubinom i izuzetno zrelim stilom pisanja.
Priča Mrzla voda Cetina, odlična, gusta, kalebovska priča o ratu, ali i priču o pobjedi. Pripovjedač prati lik hrvatskoga branitelja koji prolazi prostorom između Cetine i Dinare. Ratna zbilja miješa se s osobnim razmišljanjima glavnoga lika, kojemu ne saznajemo ime. Mladi autor na kraju uvodi moćnu planinu Dinaru kao pokretača zbivanja. Dinara ih ne pušta, voda Cetine u njihovim odorama smrznula se. Ali oni ne odustaju. Kraj je tragičan, ali mrzla vode Cetine i dalje kapa. Ništa nije bilo uzalud.
Ovaj izvanredan književni rad još je jedan dokaz da mladi naraštaji osjećaju duboku povezanost s hrvatskom poviješću i naslijeđem Domovinskog rata, a kroz literarni izričaj nastavljaju prenositi istinu, emocije i poruke koje ne smiju biti zaboravljene.
Mrzla voda Cetina
-Hladnoća je ulazila u kosti, polako i neumoljivo, poput noža koji se zabija između rebara. Probijala je slojeve odjeće načinjene od grubog tekstila, prošla kroz košulju natopljenu znojem i stegla tijelo u nepopustljiv stisak. Disanje je bilo plitko, a svaka izgovorena riječ izlazila bi iz usta u bijelim oblacima. Dinara se pružala oko njega, visoka i surova, prekrivena snijegom koji nije izgledao kao nešto mekano i blago, već kao oštra krasta na ranjenoj zemlji. Uniforma mu je bila kruta od blata i vode. Sivozelena tkanina postala je teška poput olova. Rukavi su se ukrutili od smrznute krvi, a čizme – još gore. Proklete čizme. Voda iz planinskog potoka koji je tek postajao Cetinom probila je kroz potplate, natopila čarape i sada su mu stopala bila dva komada leda, utrnula do te mjere da nije bio siguran gdje prestaje tijelo, a počinje zemlja.
Mrzla voda curila mu je niz prste dok je pokušavao napuniti čuturicu. U trenutku kad ju je podigao do usana, osjetio je okus željeza. Nije bio siguran dolazi li iz vode ili iz vlastitih ispucalih usana. Dinara nije opraštala slabost. Noć je bila blizu, a s njom i nova smrt. Sunce je sve brže padalo iza planinskih vrhova, a hlad zauzimao sve veću snijegom posutu površinu. Stiskao je pušku čije je metalne dijelove hladnoća pretvorila u britve. Prsti su mu bili ukočeni, ali nije ih mogao sakriti u džepove. Ne sada.
Osluškivao je. Vjetar je zavijao kroz pukotine u stijeni, nosio miris dima iz daljine – spaljene kuće ili baruta, nije znao. Nije više ni pitao. U daljini su se nazirale sjene, mutne pojave u snježnom krajoliku. Njegovi ili njihovi? Ni to nije znao. Samo je znao da ne smije zatvoriti oči jer ako zaspi, Dinara će ga progutati, a ledena voda odnijeti u beskraj.
Sjene su se kretale polako, oprezno. Možda su njegovi, možda neprijatelji. U ovom paklu sve je izgledalo isto. Sive uniforme, umorna lica, koraci teški od blata. Nije više bilo boja, samo prljavština, krv i led. Dinara je šutjela. Samo je vjetar pjevao svoju jezivu pjesmu među stijenama. Bio je to zvuk samoće, zvuk smrti. Spustio se niže, pokušavajući ne izdati svoje prisustvo. Kamen pod njim bio je oštar, prokleto tvrd i leden. Koljena su mu udarala u stijene dok se vukao prema zaklonu. Svaki pokret bio je težak, iscrpljujući. Tkanina uniforme trgala se na gruboj površini, ali nije mario. U ruci mu se još uvijek ljuljala čuturica, napola puna mrzle vode. Sjetio se nečega iz djetinjstva – priče o planini koja ne oprašta. O pastirima koji su nestajali u snježnim olujama, čija su tijela pronalazili tek u proljeće, zaleđena, nepomična, s očima koje su još uvijek gledale u prazno.
Nije htio postati priča.
Ponovno je osluhnuo. Koraci. Bili su bliže. Ispod debele tkanine uniforme, srce mu je lupalo sporo, umorno. Ruke su mu bile hladne, ali još uvijek dovoljno jake da podignu pušku. Gledao je u smjeru nepoznatih utvara. Nije im smio dopustiti da prođu pored njega, a da bar jednu ne okrzne metkom. Napokon su sjene izašle iz magle. Vidio im je uniforme, trobojnicu kako ponosno stoji na srcu, lica umrljana prljavštinom i krvlju. Njegovi
Hodali su polako, iscrpljeno, nošeni nečim što nije bila snaga – samo inercija. Nisu ih slomili. Ni snijeg, ni glad, ni krv što se ledila po rukavima. Nisu ih slomili jer nisu imali pravo stati dok negdje iza njih doma još gore svjetla, dok u nekom dalekom selu netko još uvijek čeka da se vrate. Kad su mu se približili, vidjeli su ga, ali nitko nije progovorio. Nisu morali. Samo su nastavili dalje. Krenuo je za njima, korak po korak, kroz ledeni pakao. Znao je, da ako stane – Dinara će ga progutati. A mrzla voda odnijeti u beskraj.
Hodali su bez riječi, kao da su postali dio krajolika – sjene među kamenom, duhovi u magli. Noge su mu bile teške, natopljene hladnoćom i blatom. Iza njih su ostajali otisci u snijegu, ali vjetar ih je brzo brisao, nanoseći nove slojeve snježnog pokrivača, kao da ih nikada nije ni bilo. Možda će jednom, kad snijeg okopni, netko pronaći njihove korake. Možda će, negdje uz Cetinu, netko ispričati priču o ljudima koji nisu htjeli pasti. O ljudima koji su stali pred Oluju i rekli – ovo je naše.
Netko ispred njega spotaknuo se i pao. Nitko nije zastao. Nitko nije pružio ruku. Pri padu je rasjekao dlan. Krv je brzo potekla, no zaustavio ju je povezom načinjenim od rukava odore. Samo je muklo uzdahnuo, podigao se i nastavio dalje. Bilo je to pravilo – staneš li, gotov si. Dinara je bila svjedok svega. Stare bukve, gole i promrzle, pružale su grane prema nebu, ali nikakva molitva nije dolazila do njih. Kamenje, prekriveno tankim slojem leda, klizavo i opasno, prijetilo je svakom koraku. Negdje u daljini, vuk je zavijao. Zvuk se utopio u vjetru, ali svi su ga čuli.
Čizme su ga već u potpunosti sputale, svaki korak bio je bolan, ali nije osjećao ništa osim umora. Uniforma mu je bila kruta, rukavi poderani, ovratnik prekriven slojem soli – znoja koji se osušio tko zna kad. Ispružio je prste i protrljao lice – brada mu je bila hrapava, obrazi ispucali. Ispod noktiju bila je zemlja. Ili krv. Negdje ispred njih, na vrhu uzvisine, nazirao se dim. Spaljena kuća? Logor? Nisu znali. Ali morali su ići. Onda je došlo do njih.
Miris.
Paljevina. Meso.
Netko je zaustio nešto reći, ali riječi su ostale u zraku, nesigurne. Koraci su im usporili, ruke su čvršće stisnule oružje. Kada su stigli do vrha, vidjeli su ih. Ljudi ili bar ono što je ostalo od njih. Uniforme su im bile spaljene, neki su još uvijek sjedili, ukočeni, kao da nisu ni shvatili što im se dogodilo. Među vojnicima, bilo je i civila. Dvoje starijih, mlađa žena i dijete koje je izgledalo kao da je još uvijek trebalo biti u inkubatoru. To su bili naši. Ljudi s kojima je možda nekad sjedio za istim stolom, koji su se križali kad bi prošli kraj kapele. Sada su bili samo crni tragovi na bijelom snijegu. Dinara ih je gledala, nijema i hladna.
Nitko nije progovorio. Samo su nastavili dalje jer ako staneš, Dinara te proguta, a mrzla voda odnese u beskraj.
Hodali su dalje, ali Dinara ih je sve teže puštala. Njen snijeg lijepio im se za trepavice, vjetar ih je šamarao poput nevidljive ruke, a led pod nogama čekao prvi pogrešan korak. Neki su se već njihali dok su hodali, kao da će svaki čas pasti. Možda su već pali, ali nitko se nije osvrtao. Iz daljine se čulo nešto. Duboki, tupi zvuk, negdje ispod kože zemlje. Tenk? Granata? Nije bitno. Samo su nastavili, spuštenih glava, svaki zarobljen u vlastitoj hladnoći. Jedan je zastao.
Oslonio se na stijenu, ruke su mu drhtave, puška mu je umalo ispala. Nije podigao pogled. Samo je kleknuo, polako, kao da moli. U licu je bio bljeđi od snijega, ali vrućica mu je rumenila obraze. Nitko nije stao. Koraci su se udaljavali. Nije ni trebao podići glavu – znao je da je ostao sam. Kroz maglu je gledao Dinaru, vrhove što su se gubili u nebu, kamenje što se nije pomaknulo ni kad su ljudi umirali oko njega. Tiho je izdahnuo. Krv se razlila po snijegu, crvena i vrela, ali samo na trenutak. Nije bilo vremena za suze. Oni što su pali, pali su s trobojnicom u srcu, s krikom Hrvatske na usnama. Njihova je borba završila, ali oni iza njih nisu smjeli stati. Ne dok se ne vrate pod isti stijeg pod kojim su i krenuli.
Zatim su pahulje prekrile tragove, vjetar je ugasio dah, a Dinara je ostala ista kao da nikada nikoga nije ni bilo. Noć je pala, a s njom i sve što je još držalo svijet na okupu. Dinara je stajala nepomična, prekrivena snijegom koji je padao u debelim, sporim pahuljama. Nema više koraka. Nema više daha. Samo vjetar, koji je nosio pepeo i šapat davno izgovorene riječi.
Na mjestu gdje su hodali, gdje su ginuli, sada je samo bijelo platno. Priroda briše sve – krv, tragove, priče. Kad snijeg okopni, ostat će samo kamen i voda, ali povijest će znati što se ovdje dogodilo. Vjetar će nositi priče o njima, a rijeke će ih šaptati dok budu tekle prema moru. I netko će, jednoga dana, opet podići zastavu iznad ovih stijena, jer Hrvatska ne nestaje – ona živi u onima koji su spremni za nju dati sve. Negdje u daljini, među kamenjem i drvećem, začula se kap vode.
Autor: Dino Brkić
