Najcrnji dan u povijesti olimpizma: Prošlo je 49 godina od strašnog masakra u Münchenu
Dana 6. rujna 1972. u minhenskoj je zrakoplovnoj luci na najlošiji mogući način okončana drama
Sport je primarno svetkovina mladosti, uma i tijela. Oduvijek je bio i ostat će festival radosti. Proslava nadmetanja kao takvog, utrke, utakmice, borbe u kojem jednom netko pobijedi, biva prvi, najbrži i slavi. Onog poraženog, drugog ili petog, tako svejedno, to samo može nagnati na još veći trud, napor, vježbanje ne bi li prvom sljedećom zgodom bio ona ili ona, najbolji. Generalno, sport ipak donosi lijepe priče. Jasno, kao i što u životu ništa nije samo “ružičasto”, postoje i tragični trenuci poput nesreća, tragedija u sportu. Poput pogibije velikog broja nogometaša Manchester Uniteda u zrakoplovnoj nesreći kod Münchena 1958. ili kobnog udesa Ayrtona Senne u Imoli 1994.
Genscher u pregovorima
Ipak, najtragičniji dan u povijesti svjetskog sporta je 6. rujna 1972. Najcrnji dan u povijesti olimpizma. Dan kada su palestinski teroristi upali u Olimpijsko selo Igara u Münchenu, ušli u paviljon izraelskih sportaša koje su uzeli za taoce, a na koncu pobili 11 sportaša, trenera i sudaca. Obljetnica ove tragedije nije “okrugla”, od nje je proteklo 49 godina, ali to je u konačnici potpuno irelevantno.
Ovaj je događaj u tolikoj mjeri značajan i tužan, da zaslužuje svakogodišnju pozornost, prisjećanje žrtava, te u najmanju ruku osudu suludog čina fanatika. sam je teroristički napad i kriza trajala gotovo 24 sata. Ona je počela 5. rujna 1972. upadom palestinskih terorista iz organizacije “Crni rujan”, 5. IX. u zoru, oko 4 sata i uzimanje izraelskih sportaša za taoce. U početku su ubijena dvojica sportaša, no krvavi finale se zbio nakon ponoći, 6. rujna u minhenskoj zrakoplovnoj luci. Tada je u konfuznoj, šeprtljavoj akciji njemačke policije ubijeno preostalih 9 Izraelaca, jedan njemački policajac (zapovjednik akcije), te pet od ukupno osam terorista. Cilj “Crnog rujna” je bilo oslobađanje 232 Palestinca u izraelskim zatvorima kao i jednog japanskog terorista, te njemačkog ljevičarskog terorističkog dvojca iz Frakcije Crvene Armije, Andreasa Baadera i Ulrike Meinhof. Izrael nije pristao na ultimatum, a tadašnji zapadnonjemački ministar unutarnjih poslova, kasnije poznati šef diplomacije Hans-Dietrich Genscher je ponudio sebe za taoca umjesto Izraelaca. To su teroristi odbili.
Mnogi su hrvatski sportaši svjedočili tog kobnog dana tragediji, njezinom početku u Olimpijskom selu.
- Primjerice, neki sportaši su dovodili svoje rođake i prijatelje na ručak u restoran u Olimpijsko selo.
Ratko Rudić, Bonačićev suigrač tada sjeća se da je Selo bilo i slabo čuvano, a uz sve u žičanoj ogradi koja je postojala, sami su sportaši napravili podosta “rupa” kroz koje su se provlačili “u život”.
Nas nekoliko smo se baš tu noć, doslovno nekoliko sati prije nego je počeo napad, vratili u Selo kroz rupe u ogradi - veli Rudić.
Terorizam kao novost
Bonačić se prisjeća dalje i otkriva koliko je zapravo cijela situacija predstavlja novost za sve, sportaše, cijeli svijet.
- Kada smo čuli da se nešto događa. čak smo iz znatiželje došli na valjda 50 metara od zgrade. I nismo bili jedini. Sve nam je to bilo zanimljivo, nismo osjećali nikakvu paniku, jer nismo shvaćali što se zapravo zbiva, a i ta vrsta terorizma bila je za nas novost, tako da se nismo mogli ni uplašiti. Kada je jedan od terorista izašao na prozor i zapucao u zrak, tek tada smo donekle bili svjesni opasnosti, pa smo se malo povukli, ali smo i dalje ostali ondje i gledali što se zbiva.
Tek dan kasnije, 6. rujna s krvlju umrljanim OI, lijesovima, komemoracijom za poginule sportaše na Olimpijskom stadionu, svi su postali svjesni najcrnjeg dana u povijesti olimpizma, svijeta.
Izvor:sportske.hr/Foto: fah
