Najgori gradonačelnik u povijesti metropole!
…..Aktivističko-sektaška platforma Možemo osvojila je Zagreb na valovima notornog aktivizma, koji svoje ishodište imao na prostorima Varšavske i Cvjetnog, kada su lijegali pod bagere Tome Horvatinčića, ne bi li ga zaustavili u njegovim graditeljskim vizijama uređenja donjogradskih četvrti za 21. stoljeće…..
Piše: Kazimir Mikašek-Kazo
U predizbornoj kampanji za izbor gradonačelnika Zagreba pisao sam da je kandidat Tomislav Tomašević zvani Senf, najgori kandidat od svih ponuđenih kandidata, a danas nakon 150 dana njegove sektaške vladavine to se pokazuje kao proročanska istina, koja možda prekasno mnogima otvara oči. Bez obzira što će me neki osuditi, danas tvrdim da je gradonačelnik Bandić u usporedbi sa Senfom bio doslovno gradonačelnik svemira po svim gabaritima. Duboko razumijevanje složenosti upravljanja gradom u kojemu dominiraju proizvedene svjetonazorske razlike i prijepori, socijalne razlike, kulturološki fenomeni, plodno tlo za korupciju, povijesne zadjevice i mnoge prepreke, jednostavno su za Tomaševićeve intelektualne sposobnosti nesavladivo gradivo i već danas bez trunka grižnje svijesti tvrdim da je Zagreb dobio najgoreg gradonačelnika u svojoj povijesti. Smušen, neiskren, sklon spinovima i manipulacijama, komunikacijski na najnižoj razini, netransparentan, u sukobu interesa, podložan utjecajima svojih mentora i financijera- to je slika prvog čovjeka hrvatske metropole koja bi po svemu trebala biti lokomotiva i uzor domovini.
Kandidati za gradonačelnika Zagreba na proteklim izborima, baš svi od reda bili su bolji kandidati od Tomaševića uključujući i Anku Mrak Taritaš i Vesnu Škare Ožbolt. Danas, razgolićen i raskrinkan Miroslav Škoro, bez ikakve sumnje taj bi posao obavljao bolje od Tomaševića, a Davor Filipović iz dana u dan medijskim nastupima kompetentno pokazuje o kakvom se političkom i znanstvenom potencijalu radi! Davor Filipović bio je moj favoriti kao najbolji kandidat od ponuđenog i vrijeme političke karijere koje je pred njim, pokazat će koliko sam bio na pravom tragu!
Politički komentator i analitičar dr. Ivica Granić dao je možda najbolju dijagnozu svojim naslovom: „Tomašević je počeo shvaćati da valjati se po Zagrebu i upravljati gradom nije isto,….. „
Aktivističko-sektaška platforma Možemo osvojila je Zagreb na valovima notornog aktivizma, koji svoje ishodište imao na prostorima Varšavske i Cvjetnog, kada su lijegali pod bagere Tome Horvatinčića, ne bi li ga zaustavili u njegovim graditeljskim vizijama uređenja donjogradskih četvrti za 21. stoljeće. Kada mu zakonski nije pronađena ni jedna suspekcija, lopovluk ni porezni prekršaj, medijski plačenici su ga pretvorili u monstruma zbog pomorske prometne nezgode koja se mogla dogoditi svakom živom čovjeku na planetu. Pod medijskim pritiskom Horvatinčić je drastično osuđen, kako nitko u Hrvatskoj nikada nije osuđen zbog prometne nezgode. Pijani motociklist, koji je ubio majku i dijete, pobjegao s mjesta nezgode ne pružajući pomoć unesrećenima, dobio je 2,5 godina robije koju mu je Vrhovni sud povisio za 6 mjeseci. Da je nešta slično uradio Tomo Horvatinčić, na valu medijskih pritisaka dobio bi valjda smrtnu kaznu!? Samo zato, jer je bio uspješni desničar!
Za rast Tomaševićeve lijevo- zelene sekte bili su potrebni monstrumi i lopovi, a ako ih nije bilo trebalo ih je proizvesti. Bez medijske proizvodnje monstruma i lopova Tomašević i sekta, ne bi se nikada mogli predstaviti kao dobročinitelji i poštenjaci i na taj način prevariti građane Zagreba, mažući im oči nekim novim revolucionarnim poštenjem i nedokazanim sposobnostima. Monstrum Horvatinčić i „lopovi“ Bandići i Pripuzi, koji su i dan danas unatoč svoj medijskoj sili pravomoćno neosuđeni, bili su odskočna daska za Tomaševićevu prijevaru uz debele donacije poštenjaka Soroša i kojekakvih inih bjelosvjetskih bitangi, koje su bildali svoje antihrvatske mišiće u plaćeničkim medijima.
Silan politički novac netransparentno je uložen u nove osloboditelje Zagreba po uzoru na osloboditelje iz ’45. Još je bilo potrebno samo razbiti desno biračko tijelo na izborima što su odradili Jude ili korisne budale ljevice, kao i prigodom izbora Mesića, Josipovića, a nakon njih i Milanovića u urotničkom rušenju Kolinde Grabar Kitarović! Svima njima kao i Tomaševiću je bitno i Soroš i Tito, i dugine boje i genderističke biciklističke staze, i semafori, i građanski odgoj. Senf je ljevičarski omiljeni gastro prilog i lutka na koncu gremija duboke države! To im je poveznica! Ispod te Soroševsko-Titove trpeze, ime je dobio Tomaševićev pas Boško Buha! Ma kakav je pobogu to čovjek koji u 21. stoljeću bulazni o Zagrebu budućnosti, a svom omiljenom kućnom ljubimcu daje ime po Titovom bunkerašu Bošku Buhi iz ’41.? Kako bi se proveo Davor Filipović da je učinio bilo što slično? Nije li samo taj detalj dovoljan za napraviti duboku psiho-socijalnu dijagnozu novom vladaru Zagreba, ali i biračima koji su ga izabrali?
Od kadroviranja u zagrebačkom Holdingu, bolnici Srebrnjak, pa sve do zbrinjavanja biootpada i glomaznog otpada, novi vladar Zagreba demonstrira svoje neznanje, sukob interesa, smušenjačko političko kadroviranje, ne poznavanje financijske materije, nesposobnost u korporativnom upravljanju, nedosljednost u ispunjavanju predizbornih obećanja i umjesto da se pokrije ušima i ispriča se građanima zbog početničkog nesnalaženja, on vehementno najavljuje veličanstvenu karijeru na nacionalnom političkom planu i konačno osvajanje ili oslobođenje cijele Hrvatske. Oslobodi nas Bože takvih osloboditelja! Zagreb je danas dužan preko deset milijardi kuna, a Tomašević je u ovom kratkom vremenu uspio natući novi dug od preko milijardu kuna po najnepovoljnijim kamatama na tržištu novca! Do jučer je g. Pripuza bez ikakvih dokaza svrstavao među okorjele korupcionaše uz pomoć svog megafoniste Daria Juričana, na toj populističkoj agendi dobivao je glasove, a danas mora skrušeno priznati da su Pripuzove tvrtke jedine infrastrukturno i kadrovski opremljene za efikasno i najpovoljnije uklanjanje svih vrsta otpada sa ulica metropole!
Dinamika kojom je na površinu isplivala prava slika Tomislava Tomaševića i njegove sekte, nedostatak elementarnih upravljačkih kapaciteta u složenim sustavima i nepostojanje proaktivnih programa, alarmantno je upozoravajuća! Čini se da će Država vrlo brzo shvatiti da je svaka pomoć Tomaševiću bacanje novca u vreću bez dna, jer umjesto da taj novac bude koristan za dobrobit građana Zagreba, on će biti iskorišten za rušenje aktualne vlasti i preuzimanje Hrvatske u lijevo liberalnoj koaliciji koja je već danas jasno definirana!
Ivica Granić, dao je do sada možda najprecizniju dijagnozu materijalnog i mentalno-duhovnog stanja naše metropole:
“Prvo, bojim se kako je Zagreb sociološki, ali i kulturološki, zapravo obolio. I to jako davno, još u vrijeme prevrata nakon Drugog svjetskog rata. Zagrebu je tada promijenjena kompletna struktura, dobrim dijelom je nestala, odnosno ubijena je, njegova kulturološko – građanska odrednica srednjoeuropske metropole, pod čizmom novih trendova Grad je klizio u balkansku kaljužu, a taj trend se, na žalost, nastavio i u narednih pedesetak godina. Sve je kulminiralo nekakvim surogatom trule kvazi purgerske glembajevštine i preživjelog kripto jugoslavensko – boljševičkog mentaliteta, posebice u strukturama kulture, a to i je najvažnije. Da budem posve otvoren, već odavno sam shvatio kako Zagreb nije ono što smo mi o njemu nekada mislili, sanjali, dakle mi koji smo, oboružani našim shvaćanjima idealiziranog Zagreba, tu došli učiti, studirati, raditi, živjeti. Možda zvuči paradoksalno, možda će se netko i naljutiti, ali se bojim kako smo upravo mi, dakle mi koji smo došli iz provincija Zagorja, Podravine, Slavonije, Hercegovine, Bosne, Like, banovine, Dalmacije… da smo upravo mi, mala, tiha došljačka manjina, koju je usmrđena Glembajevština konstantno odbacivala, da smo upravo mi bili ta zadnja crta obrane upravo tog i takvog, starog, građanskog, agramerskog, srednjoeuropskog Zagreba, a ne Zagreba personificiranog u platformi Možemo!”
Parafrazirao je pokojnog Vladu Gotovca: “Zagreb je bolje sanjati, nego ga živjeti” pa poručio:
“Nažalost, njih, dakle tih drugih, je bilo puno više, imali su puno veće kapacitete, novac, i mi smo tu bitku izgubili. A jesmo li rat, to ne znam”.
Ako želiš dobiti rat za Zagreb, potrebno je jasno i glasno, onako Starčevićanski, imenovati neprijatelja i detektirati njegove strateške ciljeve. Zagreb je okupiran kombinacijom novih i starih udbaških i mentalnokomunističkih struktura, začinjenih Soroševim genderističkim idejama, protivnim nacionalnim interesima Republike Hrvatske. Strateški im je cilj okupacija Hrvatske na sljedećim parlamentarnim izborima, a Zagreb im je važno ishodište u svim nadolazećim političkim manevrima, uz svesrdnu, institucionalnu pomoć Zorana Milanovića. Zbog toga je glavom platila Kolinda Grabar Kitarović! U raskrinkavanju tih naoko legitimnih političkih ciljeva, aktualna državna administracija imat će presudnu ulogu, pa budućnost Zagreba i Hrvatske najviše ovisi o njima. Već danas treba krenuti u potragu za jednim dostojnim, poštenim, kompetentnim neovisnim kandidatom za gradonačelnika Zagreba, kojega će podržati sve političke snage od centra prema desnici i na taj način dokinuti modus operandi razdora i razbacivanja glasova u većinskom biračkom tijelu. To je, čini mi se, jedini način kako ohrabriti onu tihu većinu građana Zagreba, koja ne izlazi na izbore, jer unaprijed znaju pobjednika, kao u slučaju Milana Bandića i Tomislava Tomaševića-Senfa!
