Nakon Oluje SAD spremale udar na branitelje? ‘To im nije politički odgovaralo’

Nakon VRO Oluja hrvatsko Pounje našlo se pod učestalim udarima srpskog topništva, a posebno cesta Hrvatska Kostajnica – Dvor koja je praktično blokirana za promet. Sva netom oslobođena sela u tom području bila su ugrožena, pa je Hrvatska morala poduzeti nešto kako bi se primirilo bosanske Srbe.

Tadašnji američki diplomat Richard Holbrooke, zatražio je od predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana da Hrvatska vojska izvede ograničenu vojnu operaciju kojom bi se ovladalo područjem Sanskog Mosta, Prijedora i Bosanskog Novog, ali bez konačnog udara na Banja Luku.

Tako je sa 18./19. rujna izvedena operacija Una ’95, jedina napadna operacija Hrvatske vojske koja je okončana porazom, a o kojoj se i danas nerado govori. Od donošenja odluke o izvođenju akcije do realizacije prošlo je samo 16 sati i bez odgovarajuće psihološke pripreme ljudstva koja je većinom povučena s odmora, uz brojne nedostatke na tehnici (tenkovima i BVP-ima) koje se nije imalo vremena otkloniti, krenulo se u napad 18. rujna ujutro iz dva smjera: na potezu Hrvatska Dubica – Bosanska Dubica i Dvor na Uni – Bosanski Novi.

Akcija koja je od početka bila osuđena na propast

U operaciji su sudjelovale postrojbe Zbornog područja Zagreb i manjim dijelom Zbornog područja Bjelovar. Glavni udar izvršili su Tigrovi i Gromovi, a osim njih angažirane su i 17. domobranska pukovnija Sunja, 121. domobranska pukovnija, 125. domobranska pukovnija, dio snaga 202. brigade PZO i 303. LoB-PrS, otprilike 3.400 vojnika, od kojih je manje od polovice sudjelovala izravno u operaciji, dok se procjenjuje kako je broj ljudi na srpskoj strani prelazio 10.000.

Obzirom na sve ove činjenice, sve je ukazivalo na to da je ova operacija osuđena na fijasko, pa se pamti se kao veliki poraz hrvatskih snaga pri čemu je na samom kraju rata poginulo 49 hrvatskih branitelja. Prelazak posebno obučenih Gromova među kojima je posebno angažirana 1. bojna Crne Mambe, Tigrova i ostalih sudionika čamcima preko nabujale Une, za ove je heroje bio koban. Preživjeli sudionici kažu da su njihovi suborci odmah po prelasku na teritorij BiH – “padali kao muhe”.

“Bio sam u prvom čamcu koji je nas je prebacivao u Hrvatsku Dubicu, a vratio se sa posljednjim… Topništvo je neprekidno udaralo po našim snagama, no pravi problemi počeli su kada smo prešli rijeku i ušli 300 metara u dubinu i oko kilometar u širinu predgrađa H. Dubice. Bilo je strašno… Ispred nas je bila čistina, a moji suborci su počeli padati kao pokošeni. Od metka ih je odmah poginulo osam…”, kaže Bužanić Nenad – Zagi, jedan od preživjelih pripadnika Crne mambe.

Netko je zaustavio akciju, brojne teorije oko toga

“U brdima smo čuli nadolazeće tenkove i dovlačenje teškog naoružanja, a mi smo imali svega nekoliko raketa. Nadali smo se nekoj pomoći, no onda smo dobili zapovijed za povlačenjem. Tada je teško nastradala i Nevenka Topalušić. Ukrcali smo ranjene u čamac i vratili se poraženi.”

Istoga dana, u istoj akciji, ginuli su i pripadnici Tigrova kao i pripadnici drugih postrojbi. Ovi gubici smatraju se jednom od najvećih šteta koje su se obučenim hrvatskim braniteljima dogodile kroz Domovinski rat. Oko operacije “Una 95.” povjesničari i zainteresirani pojedinci razmjenjuju brojne teorije, no do danas nitko nije izrijekom kazao o čemu se točno radilo, zašto se hrvatska strana sunovratila u ovakav pothvat i zbog čega je bila toliko nespremna.

“Riječ je o akciji koja se trebala se dogoditi još tijekom Oluje, kada smo mi bili nadmoćni i organizirani, a Srbi u paničnom bijegu. Ovih mjesec i nešto dana, dalo im je vremena da se konsolidiraju i naprave obrambeni plan. Osim toga, više se vojnih aspekata nije uskladilo, a jedno od najgorih rješenja je prelazak nabujale rijeke čamcima. To je najteži oblik izvođenja borbenih djelovanja i ne znam zašto su je forsirali. Naši momci su legalno prešli granicu kako bi izvršili sporazum Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana po kojem se imalo pravo procijeniti ugrožava li se RH sa teritorija BiH”, kaže dobar poznavatelj prilika koji ovu vojnu operaciju godinama proučava.

SAD spremale udar na branitelje?

“Uz sve gubitke, naša je vojska čekala zapovijedi o daljnjem napredovanju. Nije im palo napamet ikakvo povlačenje, ali zapovijed je ipak došla… Nije nikakva tajna da je zapovijed došla od samog SAD-a koji je procijenio da bi, nakon što je Srbija primila silne izbjeglice iz Oluje, sada mogla primiti i oko 300.000 izbjeglih Srba iz BiH. SAD je zaključio da bi jedino povlačenje Hrvatske vojske moglo spriječiti kaos u Srbiji, a vjeruje se da je Hrvatskoj zaprijetio i NATO napadima”, zaključuje na kraju.

General Željko Mareković, ratni zapovjednik 1. gardijske brigade još je davne 2006. godine iznio detalje koji se donekle razlikuju od uobičajenih pogleda na operaciju: “Kad su 1. i 2. gardijska brigada napravile mostobran na Uni i kad je trebalo ubrati plodove jednodnevne borbe na rijeci, došla je zapovijed da se sve naše postrojbe povuku. Malo je ljudi tada znalo zašto. Onda sam saznao da su se američki avioni u Avianu već zagrijavali da tuku naše snage na Uni. Očito da ta operacija nekome nije politički odgovarala. Hrvatske snage su, uz pomoć Armije BiH, zauzele to područje i kretale se prema Banja Luci. U toj operacji uništili bismo Banja Luku, odnosno Republiku Srpsku, a Miloševiću bi, nekoliko mjeseci nakon 250 tisuća izbjeglica iz tzv. Krajine, u Beograd stiglo još pola milijuna iz Republike Srpske”.