‘NEMOJ SVETO, MOLIM TE! PA, ŠTO MI TO RADIŠ, ŠTO ME BODEŠ?’ Potresna priča s Veleprometa

Vilim Karlović jedan je od ljudi koji su preživjeli masakr na Ovčari. Nažalost, nisu svi uspjeli preživjeti i Velepromet  na koji su naknadno odvedeni, ali Vilim je uspio i to. Zbog svojih stravičnih iskustava koja piše na svom blogu, ali i činjenici da je iz svega izašao jači zahvaljujući okretanju vjeri i Bogu, Vilim je stekao brojne pratitelje.

Osim bloga, svoju je životnu kalvariju pretočio u knjigu “Preživio sam rat i Ovčaru” iz koje donosimo jedne od najdramatičnijih trenutaka provedenih na Veleprometu:

Evo ulomka iz knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru” autora Vilima Karlovića:

“Među nama muk i nevjerica, ali i molitva, dok kao janjad čekamo svoj red. Veselje upotpunjuju otvaranjem naših vrata. Spuštam glavu, kao i svi, ali to nam ne pomaže puno jer Dule viče:

Četnik Dule je birao

-Šta je pičke ustaške! Gledaj ‘vamo! Šta se skrivate!?

Podigli smo glave i ugledali ga kako stoji na vratima, a iza njega ostali četnici. Hlače u predjelu koljena i potkoljenica umrljane su svježom krvlju.U ruci drži nož i pogledom traži po prostoriji koga da odabere:

-Ti, dođi ‘vamo! – pokazuje nožem s dvije oštrice na jednog čovjeka.

-I ti! Dođi! Ti, ti, šta se praviš mutav!? – izabire još jednog.

Njih dvojica izlaze usporenim korakom, vrata se zatvaraju, a među nama olakšanje što nitko od nas nije izabran.

Bože, osjećam olakšanje što nisam izabran, a znam što će se dogoditi s ovim ljudima!

Oprosti mi, Bože!

Čujemo kako su ih izveli na dvorište jer su opet pod našim prozorom, tuku ih i galame. Zvukovi udaranja i jaukanja opet se udaljuju u istom smjeru kao maloprije, na isto mjesto. Ljudi zapomažu i dozivaju majke, ponavlja se isti scenarij kao i prije, a nakon deset minuta rafali prekidaju sve njihove muke. Ponovo se veselo vraćaju nazdravljajući svom poslu, mučenju i likvidiranju zarobljenih i nemoćnih ljudi.

U meni je strah od njihove blizine, tu su, iza vrata, i molim se samo da nitko ne dira tu kvaku.

Čujem kako netko ulazi u zgradu, pozdravljaju se međusobno, razabirem nove glasove, a Dule govori:

-Ima kol’ko ‘oš! Biraj levo ili desno! – svi se smiju, ali ne razaznajem što mu novi glas odgovara.

Očigledno je to još jedna skupina četnika ili teritorijalaca, među njima nije bilo razlike u mržnji prema nama Hrvatima.

Otvaraju se vrata druge prostorije i Dule opet nekoga izabire, a pridružuje im se i pridošlica. Razaznajem da dvojica naših izlaze, a Dule im odmah govori da se skidaju. Čuju se udarci, šamaranja i psovanja.

-Pa nemojte ljudi! Što to radite!? Pa ništa nisam kriv! – govori jedan od dvojice dok dobiva batine.

-Kriv si, kriv, ujko! – opet pljuske i psovke.

-Kriv si što si živ! – dodaje nepoznati glas i dodaje:

-‘Ajmo napolje!

-Jel’ vam vruće, ujke? – nastavljaju četnici svoju zabavu jer su ih gole istjerali u dvorište, a vani pada kiša i hladno je.

Mole ih da im to ne rade i govore da nisu ništa krivi, ali četnicima to ništa ne znači, još ih jače udaraju i odvode na ono isto mjesto gdje i ostale, gdje sve završava i gdje naši mučenici umiru.

Sve se ponavlja kao i prije, četnici slavljenički viču i uživaju u vampirskom piru, a naši ljudi proživljavaju teške muke bolno jaučući i zapomažući.

Svi smo na rubu psihičke izdržljivosti, a glave smo stisnuli među koljena da što manje čujemo ono što se događa dvadesetak metara od nas.

Bezuspješno, jer čujemo sve!

Nakon petnaest minuta rafali i pojedinačni pucnji prekidaju i njihove muke. Ispaljuju mnogo metaka, što samo pokazuje kolika je njihova mržnja. Najgore je to što kraj jedne muke znači početak nove, pa ovdje ne može biti ni malo sreće.

Zbog stalnog nazdravljanja vodnik je već dobrano pod utjecajem alkohola pa mu zbog dodvoravanja četnicima ne pada na pamet da zaustavi ovaj koljački pohod.

Đaković mi opet potiho ponavlja kako su jučer cijeli dan izdvajali ljude iz hangara i ubijali ih.

Bože, hoće li stati tek kad nas sve pokolju?

Strah me je!

Zašto si mi produžio život dan, dva, ako ipak budem završio ovdje?

Moram li patiti prije smrti za svoje iskupljenje, Bože moj, Bože moj?

Vod smrti je opet na svojoj poziciji uz viski i vodnika koji nema nikakvu ulogu jer ovdje apsolutno vlada četnik Dule. Veselo prepričavaju na glas kako su mučili ljude hvaleći se pritom kao da su to njihova životna djela. Dok si oni tako nazdravljaju u čast pobjede, mi od straha šutimo jer osjećamo da bi sada mogli ući i k nama.

Ne prestajem se moliti iako ne znam za što više molim. Dozivam Boga i Majku Božju da budu uz mene, ne vjerujem da mi je Svevišnji odredio da završim ovdje i na takav način premda nisam nimalo vredniji ni od jednog mučenika koji je danas ubijen. Nije me strah umrijeti, ali ne želim biti ponižen niti želim trpjeti bolna mučenja. Ne znam koliko sam spreman na boli i patnje, ali mislim da na to nitko i ne može biti spreman. Ponovno preispitujem svoje odluke, za koje ne znam koliko su bile dobre. Nekoliko puta vrtim film u glavi i ne znam jesam li uopće trebao ići u bolnicu jer ionako sada nisam ni uz koga od svojih suboraca. Jesam li mislio da ću u okrilju bolnice biti sigurniji i lakše preživjeti nego u proboju? Jesam li zbog toga kukavica i ima li nedoumica koja me stalno proganja uopće veze s tim?

U glavi mi se roje pitanja, a nisam ni blizu odgovora. Mislim da sam se odlučio kretati najlakšom stazom, koja se na kraju pokazala veoma trnovitom.

Obeshrabruje me to što je alkohol preuzeo potpunu kontrolu nad ovim krvoločnim ljudima, ali i to što već dva dana gledam i slušam ubijanje.

Raspoloženje u ovom sobičku je mučno, a meni stalno pogled zapinje na dvojici braće. Pitam se što li to dijete proživljava, koliki strah mora biti u njemu dok sluša i gleda ove grozote.

Moje misli prekida otvaranje vrata na koja ulazi vidno pijani vodnik i iskorači korak – dva u prostoriju. Počinje opet predavanje o Jugoslaviji, usta su mu puna psovki i uvreda, a sve to prati pljuvanje po nama. Uz njega stoji Dule, a iza njih neki četnik s crnom šubarom i kokardom na njoj, kojeg nisam vidio prije. Kad se oglasio, prepoznao sam glas čovjeka koji je s Duletom izvodio ljude:

-Vidi, vidi! Jesi to ti Perkoviću?-Jesam, Sveto! – tiho odgovara Perković, a četnik Sveto se pored Duleta i vodnika probija unutra.

-Pa šta s’ se stis’o, komšija? – smješka se Sveto i dolazi do njega.

Visok je oko sto devedeset centimetra, krupan je, crne brade i kose, tamne puti. U jednoj ruci drži viski, a za pasom su mu nož i futrola sa „škorpionom“.

-Izađi napolje komšija da malo popričamo! – govori Sveto.

Perković kreće prema vratima, a Sveto ispred njega dok ga jednom rukom ga vuče za jaknu.

-Vidi mi komšije! – viče Sveto ostalima iza vrata.

-Pa šta ti bi, Perkoviću, da si ovde? Pa jebote, što ne pobeže?

Sveto se smije dok postavlja pitanja, a Perković šuti. Vrata se ponovo zatvaraju.

“Nemoj Sveto, molim te”

-Hoćel’ sad pomoć’ HDZ, ha? – čuje se kako mu Sveto iza tog pitanja udara pljusku, a nastavlja se još nekoliko neujednačenih udaraca.

Sveto ga uz ove udarce kao svog „komšiju“ časti i psovkama i uvredama, a Perković ga moli da mu to ne radi.

-Nemoj, Sveto! Nemoj, molim te! Pa što mi to radiš!?

Izišli su na dvorište, opet ispod prozora, i sve se čuje kao da su unutra. Perković zapomaže, a zvukovi se opet udaljavaju prema ogradi:

-Nemoj mi to radit’! Što me bodeš!? Pa ubij me pištoljem! Nemoj, Sveto! Molim te!

Čini mi se, po zvukovima, da su ga odveli dalje nego ljude prije njega. Sve se ponavlja, Sveto i Dule sa svojom hordom muče i njega, prolamaju se opet krici koji nas sve bacaju u očaj i strah. Perkoviću nije pomoglo ni spominjanje sina doktora Ivankovića, koji je garantirao za njega. Perković je bio Hrvat i član HDZ-a i to je sasvim dovoljno da ne preživi četnički nož. I njegov mučenički put je gotov, jer nakon petnaest minuta užasa ispaljeno je bezbroj pucnjeva.

Bože, primi ga k sebi!

Bolje je za njega, Bože, ali i za nas koji slušamo ovu stravu satima, da je gotovo!

Na redu je druga prostorija, iz koje opet izvode dvojicu koja se moraju skinuti do gola. I oni prolaze sve isto kao i svi prije njih. Krvnici imaju ritam po kojem malo ubijaju, malo nazdravljaju. Neshvatljiva je volja za tolikim mučenjem i ubijanjem, a upornost ne daje nikakvu nadu da će se ovdje dogoditi čudo i da ćemo preživjeti.

Izvode još nekoliko ljudi iz druge prostorije i jednog iz naše, kojeg odabire Sveto. Nakon svakog mučenja i bolnih krikova slijedi rafal kojim se prekidaju stravične muke, negdje po ledinama iza ograde.

Nastavlja se… Vilim”