NESTAO KOD SLUNJA 'Tatu sam zadnji put vidio 1991. Često ga sanjam da se igra s mojom djecom, pa se probudim'

NA ZGARIŠTU Ivan Katić sa sestrom Marijom ostao je u kući u novom selu kraj Slunja. kuća je zapaljena, a njih nema

Svog tatu Ivana posljednji sam put vidio u ljetnim mjesecima 1991. godine, u našoj kući u Novom Selu kraj Slunja. Kao da sam znao da će to biti naš zadnji razgovor. Rekao mi je: ‘Tomislave, čuvaj se. Ja vjerujem da ćemo se još vidjeti. Znaš, sine, Hrvatske će biti, ali ne znam hoću li je ja dočekati’.

U to sam vrijeme tek napunio 18 godina i nisam znao o čemu to moj tata govori. Te njegove riječi i danas mi odzvanjaju kao da mi ih je jučer rekao i danas jako dobro znam što znače, tihim glasom govori nam Tomislav Katić (47).

Do početka ratnih zbivanja na slunjskom području Katići su živjeli skromnim i mirnim životom. Dvije godine prije rata Tomislavu je preminula majka, a otac je sa svojom sestrom Marijom ostao živjeti u obiteljskoj kući. Obrađivao je zemlju i brinuo se oko imanja, dok je Tomislav studirao u Zagrebu i dolazio mu pomoći svakog vikenda. A onda je došla 1991.

Obišao sve oko kuće 

Otac i ja osluškivali smo što će se dogoditi nakon krvavog Uskrsa i Plitvica, počeli se naoružavati i držati stražu. Nekoliko mjeseci prije 16. studenog, kad je iz Slunja i okolice protjerano hrvatsko stanovništvo, morao sam napustiti Slunj. Tata je sa svojom sestrom ostao u selu. Nije želio otići. I danas se pitam što im se dogodilo i kako su završili. Danima i mjesecima iščekivao sam da će se oboje odnekuda pojaviti. Svaku priču koju sam čuo, od egzekucija, premlaćivanja i ostalih strahota, uzimao sam s rezervom. Ljude koji su mom ocu bili najbliži i koji su posljednje dane provodili s njim ispitivao sam što mu se dogodilo. Neki su mi povjerili da su, nakon što je kuća spaljena, obilazili zgarište te dozivali oca i tetu, no nitko se nije javio. Ostali su šutjeli - govori Tomislav.
Svaku informaciju o ocu i teti koja je do njega došla provjerio je sa svih strana. I uvijek se radilo o lažnim dojavama. Tomislav je na zgarište rodne kuće prvi put kročio nakon Oluje 1995. godine. Prožimali su ga dvojaki osjećaji - s jedne strane sreća jer je, nakon toliko vremena, kraj svoje kuće, a s druge strane u njemu su se miješali osjećaji jada, ponosa, bola, strepnje..

- Gledao sam oko kuće i očekivao da će se odnekud pojaviti moj tata i moja teta. Nije ih bilo, nisu izašli, nisam ih pronašao. Kako smo obnavljali kuće i okućnice, obišao sam sve šumarke, kamenjare, vrtače, jame, sva ona mjesta gdje sam mislio da bi mogli biti. Nisam našao ono što sam tražio. Tragom nekih informacija i oko te moje zapaljene kuće bile su dvije ekshumacije, no našli su samo kosti životinja. I tako sam ja ustrajno tragao sve do 2000. godine, kad sam dobio informaciju da moj tata i moja teta žive u jednom selu u Vojvodini. Provjerio sam je i ta priča nije bila točna - govori Katić. Kad priča o ocu, lice mu poprimi nježan, dječački izraz. I danas ga pamti kao ponosnog, samozatajnog čovjeka koji je u svakom trenutku bio spreman pomoći. I kao jako dobrog oca.

Moj tata je bio pošten čovjek, vjernik, nije prošla ni jedna nedjelja da nije otišao na misu, popričao s ljudima. Bio je čovjek kojeg su svi poštovali, skroman i cijenjen. Svaki put kad se u susjedstvu netko posvađao, zvali su mog oca da smiri i riješisituaciju. On nije govorio puno, ali njegove su riječi imale težinu i svaka je bila na mjestu. Ali što je najvažnije, on je poznavao svog sina. Jako me dobro poznavao, znao me je smiriti, znao reći pravu riječ u pravo vrijeme. Njega su činila djela i po tome je poseban - govori nam Katić.

Lakše mu je uz molitvu 

I sam priznaje da mu je vrijeme od 1991. do 1995. u magli i da živi dva paralelna života.

- Kažu muškarci ne plaču. Vjerujte mi, zaplaču, ali život te nosi nekim svojim tokovima te se nastojiš posvetiti obitelji i poslu. Ali svaki dan, tjedan ili mjesec proleti ti neka sjena. Sjetim ih se i želim da budu tu, jer su oni dio mene. Pomolim se i bude mi lakše. I tad ih sanjam. Sanjam oca kako nas dočekuje vikendom, da se igra s mojom djecom. A onda se probudim - tužno nam govori Tomislav Katić.