Neugodni prijepor uoči velikoga hrvatskoga državnog blagdana: Milošević na proslavi Oluje?
Novi Globus: Bi li potpredsjednik vlade iz redova srpske zajednice trebao doći na obilježavanje obljetnice pobjede u Domovinskom ratu
Uz mjere koje diktira epidemiološka situacija, u Kninu se i ove godine svečano obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i slavi 25. obljetnica vojno-redarstvene akcije Oluja. Cijeli državni vrh, predvođen predsjednikom Zoranom Milanovićem, premijerom Andrejom Plenkovićem i predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem, sudjelovat će 4. i 5. kolovoza u raznim protokolarnim događajima u gradu koji simbolizira hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu, no još je neizvjesno hoće li uz njih prvi put stajati i vodeći srpski političari u Hrvatskoj.
Zastupnici nacionalnih manjina, među kojima i troje iz Samostalne demokratske srpske stranke, u novoj su saborskoj većini glavni partner HDZ-u, a iz SDSS-a dolazi i potpredsjednik Vlade Boris Milošević.
Neki zbog toga smatraju da nema boljeg trenutka da upravo on, po mogućnosti zajedno sa svojim stranačkim šefom Miloradom Pupovcem, ove godine dođe u Knin i simbolički da na znanje da su nakon četvrt stoljeća zakopane ratne sjekire između Hrvata i Srba. Iz SDSS-a se za sada ne žele javno izjasniti hoće li njihovi visoki dužnosnici doći u Knin ili ne.
Plenković je rekao da tamo očekuje Pupovca, a takva očekivanja ima i potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. Pupavac je prvo rekao da još o tome u stranci nisu razgovarali ni donijeli odluku, a potom najavio da ide u Grubore, selo pokraj Knina u kojem su hrvatske oružane postrojbe nakon Oluje ubile šestoro srpskih civila.
Nedorečen je ostao i Boris Milošević rekavši da su akcija Oluja i cijeli rat za srpsku zajednicu u Hrvatskoj osjetljivo pitanje koje nosi traumatično iskustvo te da kao pripadnik te zajednice želi misliti i na civilne žrtve Oluje kojima također treba iskazati pijetet. Naglasio je da je bio nekoliko puta na Ovčari i poklonio se žrtvama. U vukovarskoj komemoraciji sudjelovao je i Milorad Pupovac. U SDSS-u nam neslužbeno kažu kako je puno više otvorenih pitanja u vezi s njihovim eventualnim sudjelovanjem u kninskoj proslavi nego u vezi s Vukovarom.
Naime, uz Oluju se veže progon tisuća srpskih civila, nesankcioniranje ratnih zločina, nedistanciranje hrvatske države od svega što je pisalo u haškim optužnicama, kao i višegodišnja politika koja je često više išla prema militarizaciji društva nego stvaranju povjerenja između dvaju naroda.
Od hrvatskog državnog vrha očekuju da napravi veće iskorake prema stvaranju povjerenja. Knin je, smatraju u SDSS-u, i kompleksnija priča od Vukovara jer je pitanje slavi li se tamo uspostava teritorijalnog integriteta Hrvatske ili progon Srba. U SDSS-u nam potvrđuju kako će, kao i svake godine, zamjenik gradonačelnika Knina iz redova srpske zajednice, član SDSS-a, položiti vijence za stradale i poginule branitelje, pripadnike hrvatske vojske i policije, no neće ići na tvrđavu ni na misu.
U toj stranci ne misle da bi Boris Milošević nužno trebao doći u Knin zbog same svoje funkcije u Vladi jer je daleko važnije poštovati hrvatski Ustav i zakone nego slaviti Oluju u Kninu. Je li sazrelo vrijeme da vodeći srpski političari u Hrvatskoj sudjeluju u proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, pitali smo trojicu povjesničara koji se bave novijom hrvatskom poviješću, profesore sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta prof. dr. sc. Hrvoja Klasića i prof. dr. sc. Tvrtka Jakovinu te prof. dr. sc. Antu Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
Klasić misli da odlazak predstavnika Srba na proslavu Oluje ne bi bitno doprinio pomirbi zbog toga što se u Kninu, prije svega, slavi pobjeda.
“Ne izgleda logično da predstavnici Srba slave pobjedu nad Srbima u Hrvatskoj. S druge strane, malo je čudno da SDSS kao predstavnik vlasti u Hrvatskoj ima zadršku prema određenim važnim događajima iz hrvatske prošlosti, ali i državnom protokolu. Za pomirbu puno više znači odlazak Pupovca i Miloševića u Vukovar ili u Škabrnju. Očekujem da Srbi u Hrvatskoj osude srpsku politiku koja je dovela do zločina za koje su Vukovar i Škabrnja simboli. Ali pomirba je dvosmjerni proces, pa mi je i potpuno nevjerojatno da predstavnici hrvatskih vlasti ne odlaze na mjesta stradanja Srba u Hrvatskoj. Konkretno, bilo bi normalno da nakon svečanosti u Kninu premijer i predsjednik odu u Varivode ili neka druga mjesta gdje su nakon Oluje ubijeni srpski civili i zločine počinile hrvatske oružane snage. Teško je očekivati da Srbi slave pobjedu nad Srbima, ali bi i Srbi i Hrvati trebali osuditi konkretne postupke i politike koje su vodile prema zločinima bilo prema Srbima ili Hrvatima. Za to ne samo da je vrijeme nego smo već izgubili dragocjeno vrijeme”, govori Klasić.
Po njegovu mišljenju, ono što čine predstavnici vlasti samo je simbolički važno. Važnije bi bilo da građani i srpske i hrvatske nacionalnosti budu u stanju priznati i osuditi ono za što su odgovorni njihovi sunarodnjaci.
“Strah me je da će iza Plenkovićeve isprike ili poklona u Varivodama ili Pupovčeve u Vukovaru ostati stanovništvo koje će i dalje biti razdvojeno upravo zbog nepriznavanja događaja iz prošlosti”, ističe Klasić i uspoređuje hrvatsko-srpsku situaciju s njemačko-francuskom nakon Drugog svjetskog rata. Nijemci su, kaže, tada u svakom pogledu proglašeni krivcima i bez ikakve sumnje su kažnjeni za to, a Njemačka i Francuska su postale saveznice u Europi. U našem slučaju, Srbija nije službeno poražena i nitko od srpskog političkog vodstva nije priznao krivnju kao što su to učinile demokratske vlasti u Zapadnoj Njemačkoj nakon 1945. U Srbiji su, objašnjava Klasić, nakon rata na vlasti ostali isti oni koji su rat započeli i nije uslijedila katarza ni među političarima ni u društvu. Stoga ni 25 godina nakon završetka rata ne možemo govoriti o osjećaju odgovornosti ni krivnje za rat kako u Srbiji tako i među onim Srbima u Hrvatskoj koji su se početkom 90-ih odlučili na pobunu. Napravio bih usporedbu koja najbolje pokazuje kako se selektivnim gledanjem na prošlost dolazi do pogrešnih narativa – nakon 1945. godine hrvatska politička emigracija je na Drugi svjetski rat gledala isključivo kroz Bleiburg kao da se ništa nije dogodilo od 1941. do svibnja 1945. - ni zločini, ni logori, ni rasni zakoni. Tako dio srpske javnosti na rat 90-ih gleda nakon kolovoza 1995. kao da 1991. nije došlo do etničkog čišćenja i masovnih ubijanja Hrvata, bombardiranja hrvatskih gradova... Kada tako selektivno uzimaš samo datum koji ti odgovora i na temelju toga gradiš priču o povijesti, to ima dalekosežne štetne posljedice za cijelo društvo”, govori Klasić.
Tvrtko Jakovina smatra logičnim da netko tko participira u vlasti sudjeluje u onome što ta vlast podrazumijeva, pa tako i da preuzme odgovornost za javne manifestacije u zemlji.
“No, mi nismo kultura istine koja ne bi mogla zamisliti da ta ista vlast ima odvojene komemoracije ili da poništava praznike poput 22. lipnja. Kultura istine ne bi zanemarila različite žrtve iz ratova 90-ih godina. Budući da nismo kultura istine, to nama ne smeta. Ne smeta ni Srbima da bi sudjelovali u vlasti, a ne bili na manifestaciji. Ne smeta ni HDZ-u da ima takve koalicijske partnere od kojih i ne očekuje da se jasno odrede prema onome što se dogodili prije 30 godina. Najbolji pokazatelj koliko se ne znamo nositi s prošlosti su nedirnuti bolni problemi iz 90-ih poput pitanja privatizacije ili ubojstava u pozadini ratnih događaja. Dok je tako, nastavit ćemo živjeti u kulturi laži koja svima odgovara umjesto da njegujemo kulturu istine. Važnije je participirati u vlasti nego inzistirati na istini, važnije je biti na vlasti nego reći da je neprihvatljiv poklik ‘za dom spremni’. To se lakše riješi odvojenim odlascima u Jasenovac. I gotovo”, komentira Jakovina.
Koliko bi dolazak predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj na proslavu obljetnice Oluje u Knin 5. kolovoza bio simboličan čin pomirenja ovisi o načinu dolaska odnosno o ponašanju na proslavi”, naglašava Ante Nazor te dodaje da je od simboličnih gesta važnije suočavanje Srba u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, s činjenicama. A činjenica je, kaže, da je oslobodilačkom operacijom Oluja onemogućena realizacija velikosrpskoga projekta stvaranja jedinstvene srpske države sa zapadnim granicama duboko na području Republike Hrvatske. “Činjenica je i da se zbog isključive i zločinačke politike srpskoga vodstva, reintegracija okupiranoga hrvatskoga teritorija 1995. nije mogla provesti mirnim putem, a zbog moguće srpske okupacije Bihaća u BiH početkom kolovoza 1995. više se nije smjela ni odgađati. Dakako, činjenica je i da je uoči i tijekom Oluje svoje domove na okupiranom području Hrvatske prije dolaska hrvatskih snaga napustilo više desetaka tisuća hrvatskih građana srpske narodnosti, što je tragičan događaj za srpski narod.
Kao što je činjenica da je za tu tragediju, prije svega, odgovorno srbijansko vodstvo u Beogradu i vodstvo pobunjenih Srba u Kninu, odnosno beskompromisna velikosrpska politika 1990-ih”, govori Nazor. “Zbog posljedica koje je Oluja imala za srpski narod mogu razumjeti zašto predstavnici Srba izbjegavaju proslavu u Hrvatskoj iako iritira to što neki koji žive u Hrvatskoj svoj nedolazak na proslavu Oluje opravdavaju stradanjem vlastitoga naroda, a istodobno svakog 27. srpnja u Srbu veličaju protuhrvatski događaj u kojem su ubijeni Hrvati i muslimani.
No, nemam razumijevanja za laži koje o Oluji plasira službena srbijanska politika. Sukladno tome, od novog potpredsjednika Vlade gospodina Miloševića očekujem da barem ne nazoči manifestacijama na kojima se vrijeđa država u kojoj je član Vlade, a njezina povijest prikazuje lažno i uvredljivo. Nakon što je vjerodostojnost gospodina Pupovca odavno narušena njegovim jednostranim igrokazima i netočnim izjavama o događajima iz suvremene hrvatske povijesti, gospodin Milošević ima povijesnu priliku da svoju djelatnost, umjesto na zamarajuća ideološka dociranja, usmjeri isključivo na poboljšanje svakodnevice svih hrvatskih građana. Njegovo imenovanje za potpredsjednika Vlade potvrda je kontinuiteta civilizirane i uključive suvremene hrvatske politike prema nacionalnim manjinama”, objašnjava Nazor.
Dakako, na mjestu potpredsjednika Vlade može biti i netko od hrvatskih branitelja srpske narodnosti kakvih je u Domovinskom ratu bilo oko 9000, no načelno mogu podržati svakoga tko razumije da je za bolji život Srba u Hrvatskoj pošten i lojalan odnos prema Zagrebu važniji od isticanja Beograda kao glavnog grada matične države Srba u Hrvatskoj. Posebice dok su u Beogradu na vlasti sudionici agresije na Hrvatsku i BiH. Sukladno tome, od srpskog potpredsjednika Vlade očekujem i da razumije zašto niti jedna hrvatska vlada ne može dovesti u pitanje sadržaj amblema postrojbi koje su u Domovinskom ratu branile i oslobađale Hrvatsku od agresorskih snaga pod kokardom i zvijezdom petokrakom te zašto je licemjerno u Hrvatskoj tražiti zabranu jednog, a tolerirati uporabu drugog simbola ili pozdrava totalitarnog režima pod kojim su masovno ubijani Hrvati.
Prijedlog Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima o tome razuman je i prihvatljiv”, smatra Nazor i zaključuje kako uz poštovanje prema svim nevinim civilnim žrtvama, i hrvatskim i srpskim, ne samo u operaciji Oluja, očekuje i razumijevanje za pitanje uporabe ćirilice u Vukovaru, barem dok se ne pronađu nestale osobe, sukladno razumijevanju koje su, kaže on, pokazali HOS-ovci premještajući spomen-ploču svojim poginulim suborcima iz Jasenovca na spomen-područje kod Novske. Na kraju, Nazor očekuje i svijest da su prava manjina u Hrvatskoj iznad europskog prosjeka, za razliku od prava i položaja Hrvata u Srbiji.
