Nikad nije govorio naprijed, već: „Dečki ja idem, a tko je za, nek’ ide za mnom!“ – heroj Domovinskog rata Josip Nikšić ”Joja”

 Gotovo da ne postoji osoba u Virovitičko-podravskoj županiji, a i šire, koja nije poznavala pokojnog ”Joju”. Oni, koji su ga najbolje poznavali, uvijek govore kako je bio samozatajan i da nije bio osoba od previše riječi, a sve ono što je mislio, pokazivao je djelima.

Rođen 16. veljače 1966. godine, odrastao je u Čačincima uz braću Pavu i Rudu i sestru Finu, blizanku. Osnovnu školu A.G. Matoša pohađao je u rodnim Čačincima, a srednju školu završava u Slatini, smjer strojobravar. O njegovoj ranoj mladosti progovorio je i prijatelj iz školskih klupa, a kasnije i suborac Marijan Varjačić ”Sir”:
Pokojnog Joju poznavao sam od malih nogu. Zajedno smo išli u Čačince u školu od 1. do 8. razreda. Odgojen u katoličkom duhu, zajedno smo nedjeljama bili i ministranti u Crkvi, što je često u školi značilo i probleme, kada bi nas prozivali bogomoljcima, no uvijek smo to nekako zanemarivali i stavljali sa strane. Bio je, mogu slobodno reći, među najboljim učenicima u razredu, bavio se nogometom te je još u juniorima počeo graditi karijeru, no kako je vrijeme odmicalo, srednja škola, vojska, posao te na kraju taj nesretni rat, malo je odvukao Jojin život u nekom drugom smjeru.

Dolaskom demokratskih promjena, Joja pristupa rezervnom sastavu policije krajem 1990. godine, a u ožujku 1991. godine ulazi u Jedinicu za posebne namjene Policijske postaje Orahovica, Policijske uprave Osijek. Kao pripadnik jedinice doživljava prvo vatreno krštenje u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine.

Nakon toga, u Orahovici, uslijedilo je osnivanje djelatne satnije ZNG-a, u kojoj Joja stupa na dužnost dozapovjednika satnije, s obzirom na dobru vojnu naobrazbu u Školi rezervnih oficira u Bileći. Nakon toga uslijedila je akcija u Tenji, a zatim i početak otvorenih sukoba na području bivše općine Orahovica, točnije, na prvoj crti obrane u selu Humljani.

Postoji jedna anegdota, još iz kolovoza ’91. godine, kada je JNA intenzivno naoružavala pobunjene Srbe u brdskim krajevima. Pripadnici ZNG-a nalazili su se kod mlina moga pokojnog oca, gdje je bio i punkt. Na cesti ispred mlina bile su postavljene zapreke i u jednom nailasku kolone JNA, na čijem je čelu bio i oklopni transporter, skoro dolazi do incidenta. Nailaskom na zapreku kolona se zaustavlja i preko megafona se začulo: „Ovde major Jugoslavenske narodne armije, ne počinjite s dejstvima, uzvratit ćemo istom merom!“ Mi smo u tom trenutku bili raspoređeni oko mlina, kad su s tog transportera prema nama okrenuli maljutke, a moram Vam priznati da to nije bio nimalo lijep osjećaj. Zapovjednik Joja u tom trenutku smireno je istupio iz zaklona i RPG-om naciljao transporter. Scena kao u filmovima. Joja mu je odmahnuo rukom da okrene maljutke na drugu stranu te je tu došlo do lagane panike, gdje su iz transportera počeli vikati: „Ne, ne pucajte!“, na što im je Joja uzvratio: „Nećemo pucati, samo okrenite to na drugu stranu!“, što su oni i učinili na opće zadovoljstvo svih, koji su sudjelovali u tom događaju. Zaista jedna po meni, zanimljiva priča, koja pokazuje koliko je Joja bio odvažan u pojedinim trenutcima, ali i hrabar., prisjećao se Nenad Sabo pokojnog Joje i prvih ratnih dana na svom kućnom pragu.

Krajem 1991. godine, Joja kao pripadnik ”A” satnije ZNG-a Orahovica, tada u sastavu 2. bojne 132. brigade Orahovica, sudjeluje u operaciji Papuk ’91, gdje veliki obol sa svojim ljudima daje u oslobađanju brdskih sela, u zoni odgovornosti 2. bojne, a ratni put nakon toga vodi ga u obranu Ivanovca, gdje s postrojbom ostaje do proljeća 1992. godine.

Veliku tragediju doživljava koncem svibnja 1992. godine u Posavini. Prema riječima suboraca, pogibiju Josipa Klobučara 20. svibnja 1992. godine, pokojni Joja nikad nije prežalio. Njegov imenjak, pokojni Josip Klobučar, jedan je od rijetkih u koje se sam Joja, u svim tim ratnim situacijama, mogao pouzdati. Međutim, to nije spriječilo Joju da nastavi svoj put kao pripadnik 5. gardijske brigade ”Sokolovi”. Od borbi za Kašić 1993. pa preko Južnog bojišta, nije bilo mjesta gdje Joja nije dao nesebičan doprinos u stvaranju Hrvatske. Tada već s bogatim ratnim iskustvom i umijećem zapovijedanja u složenim borbenim uvjetima, biva postavljen na dužnost zamjenika zapovjednika gardijske bojne.

Svog prvog susreta s Jojom prisjetio se aktualni zamjenik načelnika Glavnog stožera OSRH, general-pukovnik Siniša Jurković:
Osobno sam imao čast poznavati Joju. Prvi naš susret bio je u vojarni Nova Gradiška. U to je vrijeme Josip bio dozapovjednik 4. bojne 5. gardijske brigade Sokolovi, a ja član nadzornog tima iz sastava Zapovjedništva 3. korpusa Osijek. Kažu da u životu možeš imati samo nekoliko prijatelja, a ostalo su poznanici. Odmah sam znao da Joja ulazi u kategoriju prijatelja. Joja je bio jak i krupan čovjek. Na prvi dojam, kad bi ga čovjek vidio, mogao se  malo i prestrašiti, ali kada je na njegovom „grubom“ licu zasjao poznati dječački osmijeh, sve barijere nestajale su u trenutku. Kada su mnogi još razmišljali i na neki način bili neodlučni i zbunjeni, Joja je imao jasnu viziju te slobodno mogu reći kako je Jojin doprinos u Domovinskom ratu zaista nemjerljiv.

Nakon završnih oslobodilačkih operacija u Domovinskom ratu, Jojin je ratni put pri kraju, ali to nije bio kraj njegove vojne karijere. U Hrvatskoj vojsci ostaje do 2005. godine. Završetkom ratnih djelovanja, konačno je Josip imao više vremena za svoju obitelj, sina Dominika, kćerke Mateju i Magdalenu te suprugu Mariju.

Pravi otac i suprug. Kod njega nije bilo puno priče, a i u odgoju osjećala se ta određena vojna disciplina. Uvijek je bio strog i pravedan prema djeci, učio ih poštenju, a od svega, najviše su uz njega zavoljeli sport. – prisjećala se Marija Nikšić svoga supruga Josipa.

Velika Jojina ljubav bio je upravo nogomet. Dugogodišnji vratar kluba ”Mladost” iz Čačinaca, potom ”Sloge” iz Zdenaca, ”Standarda” iz Nove Šarovke i na kraju veteranske momčadi ”Mladost” iz Miljevaca. Međutim, ipak je čačinačka “Mladost“ bila ta za koju je Joja živio.

U ponedjeljak 15. travnja 2019., obišao je cijele Čačince. Nije bilo kuće i prijatelja koju nije posjetio, popio piće s ljudima, a čak je, kao u dobra stara vremena u ”rupi” (op. a. nogometno igralište u Čačincima), odgledao trening od prve do zadnje sekunde. Kao da se jednostavno došao oprostiti! – opisivao je Marijan Varjačić Jojin posljednji dan.

Josip Nikšić, ”Joja” umro je dana 16. travnja 2019. godine skrbeći za svoju obitelj. Sudbina je htjela da to bude u Zagrebu od posljedica srčanog udara. Ispraćaju tijela heroja okupio se u Čačincima nezapamćen i rijetko viđen broj rodbine, prijatelja, poznanika, branitelja, domoljuba…

Nisam jednostavno mogao vjerovati i nisam se mogao pomiriti s činjenicom da ga više nema. Mislio sam da je taj čovjek neuništiv, nakon svega što je prošao. Pred sahranu, saznali smo da je tog ponedjeljka nekome u Čačincima rekao, kad umre, želi da ga se sahrani u Čačincima, iako je živio u Slatini. Nije pustio svoje Čačince i nakon smrti – pravi lokalni patriot i veliki čovjek, a ono što ga prati poslije smrti njegov je nadimak, koji na dresu ponosno nosi njegov sin i njegove riječi koje znaju samo njegovi suborci: “Dečki ja idem, a tko je za, nek’ ide za mnom!” – Marijan Varjačić.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.