NISMO U STANJU PROIZVESTI NI KOMAD VLASTITOG STRELJIVA! Stravični problemi Hrvatske vojske: ‘Bez ovoga nema nacionalne sigurnosti’

Predsjednik Zoran Milanović otvorio je nedavno temu o popunjenosti hrvatskih vojnih skladišta topničkim streljivom i protuoklopnim sredstvima. Predsjednik je o toj temi želio raspravljati na Vijeću za obranu i nacionalnu sigurnost, a poslužila mu je kao još jedna prilika za napad na aktualnog ministra obrane i Vladu. Prema informacijama koje dolaze iz vojnih krugova, problem zaista postoji i on je, u vremenu u kojem živimo, životno važan za obranu i nacionalnu sigurnost. Taj problem nije od jučer i posljedica je brojnih čimbenika, a o jednom od njih opširno smo pisali u jednom od proteklih brojeva našeg tjednika. Tada smo iznijeli i podatke koji su pomalo pali u zaborav. Naime, još 2013. iz hrvatskih je vojnih skladišta put Bliskog istoka otišlo više od 3000 tona raznog vojnog materijala. Krajnje odredište bila je Sirija. Sve se to događalo za mandata Zorana Milanovića. Zagovornici tih isporuka tvrde da je ionako bila riječ o sredstvima kojima je rok uporabe bio ograničen te se na taj način čak i uštedjelo. Kako tvrde, u suprotnom bi država potrošila ogroman novac za njihovo sigurno uništavanje.

Ozbiljan problem

Ubojita sredstva koja su se nalazila i još se nalaze u hrvatskim vojnim skladištima nabavljena su za vrijeme Domovinskog rata i riječ je, uglavnom, o sredstvima proizvedenima još za vrijeme sovjetske ere. Problem s hrvatskim vojnim zalihama jest to što one nisu sustavno obnavljane i kontrolirane. Periodično bi se pristupalo provjeri streljiva na vojnim poligonima, ali značajnijih nabava nije bilo. Tu dolazimo do glavnog problema obnove hrvatskih vojnih zaliha, pogotovo u vremenu neposredne vojne ugroženosti i rata širih razmjera kakvom danas svjedočimo na istoku Ukrajine. Naime, hrvatska jednostavno nema razvijenu namjensku industriju koja bi brzo i kvalitetno popunila sve potrebe HV-a. Teško je razvijati i graditi moderne oružane snage kada ste i za osnovno, pješačko streljivo, ovisni o uvozu. Hrvatska javnost prvi je put imala priliku svjedočiti položaju u kojem se HV nalazi u pogledu streljiva prije nekoliko godina, kada smo streljivo za vježbanje (manevarsko) zamalo naručili iz srpske Crvene zastave. Kada je informacija izašla u javnost, nastao je ozbiljan skandal, a potom je ugovor dodijeljen Igmanu iz Konjica. No upućenima u probleme s kojima se svakodnevno suočava HV to nije bila nikakva novost. Na teritoriju RH ne postoji ni jedna tvornica koja proizvodi streljivo za pješačko naoružanje, a ni za topničke sustave. Prije nekoliko godina, tijekom pregovora s Izraelom o nabavi višenamjenskih borbenih zrakoplova, pokušala se ugovoriti i investicija u gradnju tvornice streljiva u Karlovcu. Tadašnji vojni i politički vrh uvjeravao nas je kako je investicija gotova stvar. Obilazili su se potencijalni prostori za gradnju, a investicija je trebala biti zajednički projekt HS produkta i izraelskih partnera. Još ranije, 2014., tadašnji premijer Zoran Milanović i ministar obrane Ante Kotromanović obilazili su bivše vojarne u Karlovcu i najavljivali investiciju u tvornicu streljiva vrijednu 50 milijuna eura. Još tada, prije gotovo deset godina, tvrdilo se kako su nacrti gotovi te kako će u budućoj tvornici posao pronaći 200 novih radnika. Hrvatska bi tom investicijom, kako su tada tvrdili, postala neovisna u tom segmentu namjenske industrije te bi znatno poboljšala svoju nacionalnu sigurnost. Nažalost, vlade su se mijenjale, ali Hrvatska do danas nije postigla neovisnost barem u tom segmentu namjenske industrije.

No krajem Domovinskog rata hrvatska namjenska industrija, izrasla iz nužde na tehničkom znanju i industrijskim temeljima koji su se kako-tako očuvali u ratnom vihoru, izgledala je inovativno i napredno te je davala naznake svijetle budućnosti. Hrvatska je tada, u uvjetima embarga na uvoz naoružanja i vojne opreme, razvijala vlastite strojnice, ručne bacače granata, višecijevne bacače garanata, oklopna vozila, pa čak i bespilotne letjelice. Malo je poznato da su tih godina Turci bili zainteresirani za suradnju s HV-om u pogledu razvoja tehnologije bespilotnih letjelica. Turci su bili impresionirani činjenicom da HV upotrebljava bespilotne letjelice u realnom vremenu u ratnim operacijama. Našu bespilotnu letjelicu M-99 Bojnik za vrijeme Domovinskog rata osmislili su hrvatski inženjeri elektrotehnike i strojarstva. Turci tada nisu bili ni u povojima razvoja bespilotne tehnologije. Međutim, danas turska svoje Bayraktare izvozi diljem svijeta i postala je jedan od lidera razvoja tehnologije bespilotnih letjelica. S druge strane, Hrvatska je ostala gdje je i bila. Politika je donijela odluku da nam tehnologija bespilotnih letjelica nije potrebna, i to upravo u periodu kada je ona doživjela ekspanziju. Zanemarivanje razvoja tehnologije bespilotnih letjelica nije najveća pogreška hrvatske politike u pogledu obrambene politike, ali je svakako najindikativnija.

Povoljni uvjeti

Potrebe HV-a za streljivom, bilo pješačkim ili topničkim, nisu velike na godišnjoj razini. I teško da bilo koja tvornica može opstati opskrbljujući samo hrvatsku vojsku i policiju. Takva tvornica treba, uz državnu pomoć, pronaći svoje mjesto na svjetskom tržištu. No strateški cilj Vlade i predsjednika Republike trebao bi biti da takva tvornica bude locirana na  teritoriju RH. Graditi iz početka tvornicu državnim sredstvima i bez osiguranog međunarodnog tržišta bio bi gotovo siguran put u brzo zatvaranje takvog pogona. Ono što Vlada može i treba učiniti jest pokrenuti razgovore s velikim svjetskim proizvođačima i ponuditi im povoljne uvjete (zemljište, oslobađanje od doprinosa i subvencije za energente) kako bi jedan takav pogon izgradili u Hrvatskoj. U neposrednoj ratnoj opasnosti nije važno u čijem je vlasništvu jedan takav proizvodni pogon, važno je da su njegovi kapaciteti na našem području.

Raspored namjenske industrije u bivšoj Jugoslaviji bio je takav da je većina namjenskih poduzeća bila smještena u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Danas su poduzeća poput Igmana i Crvene zastave modernizirala svoje pogone. Proizvode streljivo u NATO-ovu kalibru, ali i ono u istočnom, sovjetskom, kalibru. Njihovi prihodi iz godine u godinu rastu, a proizvodne linije rade u tri smjene. Dokaz je to kako bi, uz nacionalne sigurnosne komponente, jedna takva tvornica na teritoriju RH imala i tržišni prostor na svjetskoj pozornici vojnih nabava i ugovora.