NISU ZABORAVLJENI Geler ga je pogodio ravno u srce: 'Za tatinu smrt čuli smo slučajno, od sina Blage Zadre'
Pokop Jean-Michela Nicoliera, francuskog dragovoljca ubijenog na Ovčari 1991., čiji su posmrtni ostaci indentificirani u srijedu u vukovarskoj bolnici, održat će se u četvrtak 6. studenog na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.
Za Ivana Ivišića rođenog 22. siječnja 1947. godine u Košutama, Trilj, jedinog sina Ane rođ. Zrnčić i Bože Ivišića, prijatelji će s osmijehom reći – "Ta, to je naš Kombajn".
Kada je Ivan napunio šest godina, njegova se obitelj iz Košuta preselila u Borovo naselje gdje su mu se roditelji zaposlili u Tvornici gume i obuće Borovo, a on će ubrzo krenuti u OŠ Ivan Goran Kovačić, danas OŠ Siniše Glavaševića. Nakon osnovnoškolskog obrazovanja u Vinkovcima će upisati Tehničku školu, metalski smjer, a potom otići u JNA, u Risan, Crna Gora. Nakon odsluženja vojnog roka zaposlit će se u borovskoj tvornici, pogon Strojara, gdje će raditi sve do početka Domovinskog rata. Prijatelji koji su ga poznavali iz predratnog vremena i koji su s njim odrastali i momkovali, opisat će ga kao izuzetno društvenog mladića te ispričati kako je od rane mladosti bio čvrst i jak, bavio se atletikom, igrao nogomet, a kasnije je bio i strastveni lovac.
Jedan od njih, Danijel Rehak, svojevremeno se prisjetio: "Ma, bio je sjajan. Dobar momak kao duša, baš dobar. Nadimak 'Kombajn' je dobio kasnije, kad je počeo trenirati nogomet. Igrao je u juniorima Borova, potom je prešao u Radnički te kasnije u Bogdanovce. Na terenu je bio nezadrživ. Onako čvrst i jak, rušio je sve pred sobom. Igrao je beka i kad bi projurio, po dvojicu bi 'odnio' sa sobom. Čistio je ispred sebe kao kombajn. Tako smo ga i nazvali".
Godine 1972. godine Ivan Ivišić oženio je Mariju Balić koja im je godinu dana kasnije rodila sina Hrvoja, a potom 1978. i drugog sina Igora. Složna i od susjeda poštovana obitelj brzo će napredovati uz vrijedne Ivanove ruke jer se gotovo cijelo svoje slobodno vrijeme Ivan i privatno bavio bravarijom, najčešće izrađujući ograde.
Na stražu s lovačkom puškom
Ivanovi prijatelji i susjedi, kasnije suborci, prisjetit će se kako se Ivan odmah uključio u organizaciju prvih demokratskih izbora, a već pri prvim naznakama ratnih sukoba i u organizaciju obrane Borova naselja. Na straže s kojih je nerijetko išao na posao u jutarnju smjenu, u početku je odlazio s lovačkom puškom, vlastitim naoružanjem. Izuzetno domoljubno orijentiran nije niti malo dvojio kako treba ostati, čuvati i braniti svoj dom. Njegova obiteljska kuća bila je i prvi položaj, posljednja kuća u Bosanskoj ulici ili prva do borbene linije gledajući u smjeru silosa.
Ivanov suborac Zlatko Panković, ispričat će: "Bio je hrabar čovjek, srčan, uvijek prvi i zanimljivo, kao da nikad nije bio umoran. Imao je obitelj koja nije bila u Vukovaru, pa iako je zbog toga bio mirniji, jako su mu nedostajali. Taj dan, kad je poginuo, 5. studenoga ’91., bio je pakleni dan. Oko podneva je započeo žestok napad iz smjera Bršadina. Napad je bio usmjeren na Vinogradsku ulicu, ali tukli su i po Bosanskoj i Bosanskom odvojku kako bi nas onemogućili da im pružimo otpor na Bobotskom kanalu. Sa silosa su nas gledali kao na dlanu. Sjećam se, Ivan je krenuo u izviđanje u Bosanski odvojak kad ga je pogodio geler od tenkovske granate. Pogodio ga je samo jedan, ravno u srce, na mjestu je preminuo. Ivan Ivišić je nama, mlađima, bio kao otac. Uvijek bi nas upozoravao: 'Stavi šljem, ne trči, pazi, polako, provjeri…' … Voljeli smo ga. Kad je poginuo, svima nam je to bio veliki udarac…".
FOTO: Privatni arhiv
Za tatinu smrt čuli smo slučajno
Nakon Ivanove pogibije, suborci su ga odnijeli u zapovjedništvo, u caffe bar Mustang na Trpinjskoj cesti, a sljedeći dan je pokopan u dvorištu borovskog vrtića. Nakon sloma obrane grada, za vrijeme okupacije, tijekom humane asanacije terena, njegovi su posmrtni ostaci premješteni u masovnu grobnicu na Novom groblju Dubrava odakle će 1998. godine biti ekshumirani.
Ivanov mlađi sin Igor, prisjetio se: "Za tatinu smrt čuli smo slučajno. U Tučepima gdje smo majka, brat i ja bili smješteni, nalazila se i naša prijateljica i susjeda Kata Zadro s najmlađim sinom Josipom. Mama i ja smo se zatekli kod nje u sobi kada je uspjela uspostaviti vezu sa sinom Tomom, koji se nakon proboja iz Vukovara nalazio u Vinkovcima. Dok su njih dvoje razgovarali, mama je doviknula teta Kati – 'Pitaj zna li što za moga Ivana!' i teta Kata ga je upitala. A onda joj je slušalica ispala iz ruke…"
Nakon mirne reintegracije, ekshumacije i identifikacije na Novom groblju Dubrava, posmrtni ostaci Ivana Ivišića – Kombajna, u svibnju 1998. godine pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Kada je poginuo u obrani svoga grada i Domovine, Ivan Ivišić, suprug i otac, imao je četrdeset i četiri godine.
Ivane, nismo te zaboravili.
*Tekst je nastao u okviru projekta ''Heroji se ne zaboravljaju'' kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
