NISU ZABORAVLJENI Putevima pakla srpskih koncentracijskih logora: Idemo kući – značilo je sloboda!

Cijeli dan čitam potresna sjećanja mojih prijatelja čija su srca prije trideset i dvije godine godina zakucala u ritmu riječi - 'Idemo kući...' Za većinu, tada, 'kući' nije doista značilo kući, jer dom im je bio okupiran, ali 'kući' je značilo - sloboda... Hrvatska... 

Ne mogu napisati toliko tekstova koliko bih voljela da ostane zabilježeno iskaza, sudbina, bolnih i tužnih priča, ali i crnohumornih anegdota. Sve je to vrijedan materijal koji bi u nekom paralelnom svemiru bio filmski zabilježen, ali… 
Povodom 32. obljetnice velike razmjene logoraša u Nemetinu, nekoliko crtica, najvećem broju vas, nepoznatih, ali itekako vrijednih za zabilježiti. 

Danijel Rehak, preminuli predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), ispričao mi je prije nekoliko godina kako mu je iz logora u Stajićevu posebno ostalo upečatljivo sjećanje na pripadnika legendarnih Tigrova, Anđelka Vugrineca. Anđelko je s pripadnicima JSP Rakitje došao je u Vukovar braniti Hrvatsku početkom kolovoza 1991. godine. Nakon sloma obrane Borova naselja, sa suborcima se povukao  prema Obućari, u krugu Tvornice Borovo, gdje se predao s oružjem, odbijajući već tada savjet prijatelja da skine maskirnu uniformu.

Danijel Rehak opisao je kako je Anđelko to tvrdoglavo odbijao i u Stajićevu, bez obzira na zlostavljanja, govoreći kako je to na njemu hrvatska uniforma, a kada su tjerani da svi u glas pjevaju jugoslavensku himnu Hej Slaveni, tvrdoglavi, tada tek devetnaestogodišnjak, pjevao je riječi hrvatske himne.
 

FOTO: Privatni arhiv

'Glasnije pjevajte!'

"Pomislio sam u sebi tada, pa zašto to radi, bojao sam se za njega, mlad je dečko, slomit će ga, a on mi je rekao – Što mi mogu, mogu me samo istući! – iako to nije bilo baš tako, mogli su ga i ubiti, ali on nije popuštao". I što su oni više vikali "Glasnije pjevajte!" – Anđelko je glasnije pjevao riječi Lijepe naše. Ni danas mi nije jasno kako ga nisu 'skužili' ni odakle Anđelku toliko hrabrosti…"

Kada je zarobljen, Zlatan Bašić imao je dvadeset i dvije godine. Ispričao mi je kako je jedan od čuvara poseban pik imao na Iliju Ačkara, dragovoljca iz Zagreba. Kad god bi ušao, tjerao bi ga da pjeva pjesmu 'Snegovi beli opet veju'… Budući da Ilija nije znao riječi, dobio bi strašne batine i to se ponavljalo, ponavljalo… U razgovoru, Zlatan mi je dječački iskreno rekao kako su i svi ostali riječi te pjesme brzo naučili napamet, pa i on sam… Jer, mislio je, ako dođu do njega, kažu mu da ih otpjeva, a on ne zna… I danas ih pamti ... Jednom prigodom, Iliji koji ga se nije sjećao iz logora, otpjevao ih je preko telefona kako bi mu dokazao da je bio blizu njega… 

Hajdar Dodaj, kao ročnik JNA dezertirao je u jeku borbenih djelovanja i prešao na hrvatsku stranu. Nakon sloma obrane grada zarobljen je i deportiran na Ovčaru gdje je tek pukim slučajem preživio. Imao je samo dvadeset godina. S Ovčare je sproveden u jedan od "kućnih" logora u Negoslavcima, gdje je svjedočio užasnim torturama zarobljenih branitelja i civila. Ono što se kao san provlači kroz priču koju mi je pričao, pjesma je koju su u kući iznad podruma u kojem je bio zatvoren pjevali pijani četnički glasovi… "Vino piju nane, vino piju nane, age Sarajlije..."… Voljela sam nekada tu pjesmu, no nakon te priče, ako je slučajno čujem, naježim se… Hajdar je u logoru ostao pune dvije godine, pušten je tek 21. studenog 1993.

FOTO: Screenshot

'I nadimak'

Posebno potresna, priča je koju sam čula od zarobljene braniteljice Mire Vrdoljak, koja je između ostalog kazala: "U Mitrovici su me saslušavali i tukli u jednoj prizemnoj zgradi. Morala sam ući pognute glave i gledati u pod. Nisam vidjela lice čovjeka koji me je krvnički tukao ili to zapovijedao i dozvoljavao svojim podčinjenima, ali pamtim mu glas. I nadimak. Jednom sam se od silnih batina pomokrila, a čak i njihovi zatvorenici koji su u zatvoru u Mitrovici bili zbog teških kaznenih djela, bili su zgranuti njegovom okrutnošću. 

Ljubomir Mihaljević, za obitelj i prijatelje – Ljupko, bio je pripadnik 204. vukovarske brigade, branitelj Vukovara, dragovoljac te jedan od 183 branitelja Mitnice koji su se predali s oružjem. Ljubomir je zarobljen je zajedno s bratom Mirkom 18. studenog 1991. godine.
Zlatan Bašić, vukovarski branitelj, također logoraš srpskih koncentracijskih logora, ispričao je o Ljupku:

"Ljupko je bio miran, tih. Ponekad bi zaigrao šah, ali nitko ga nije mogao dobiti. Mislim da su roditelji za njega i brata Mirka angažirali odvjetnika iz Srbije, da ih izvuče. Jednom prigodom došao je stražar, prozvao Ljupka i rekao da ima posjetu. Tada je već bilo vruće i Ljupko je izašao samo u potkošulji. Vratio se nakon nekog vremena s štekom cigara koju je odmah podijelio. Isti taj stražar je došao poslije do njega, pitao ga kako je smio izaći gol pred odvjetnika i opalio mu nekoliko šamara.
 

FOTO: Screenshot

'Vi'

Onda je tražio od Ljupka da mu otpjeva neku 'jugoslavensku' pjesmu. Ljupko mu je odgovorio kako ne zna narodnjake, a ovaj mu je opet udario šamar. – 'Ajde neku našu ne moraš narodnjake, samo nek' je jugoslavenska'. Ljupko ga je upitao može li rock, a ovaj je odgovorio – 'Ma može, samo nek' je naša!'. I Ljupko krene: 'Tko ne može bez pasulja i bez ljute šljivovica, bez kiselog kupusa, belog luka i slaninice... Jugosloveni, Jugosloveni...' Stražar ga je prekinuo – 'Ajde, ustašo, dosta. Zeznio si me ovaj put, ali još se vidimo!'. U zarobljeništvu i paklu konclogora u Sremskoj Mitrovici. Ljubomir Mihaljević proveo je devet mjeseci, do velike razmjene 14. kolovoza 1992.godine kod Nemetina. Nažalost, bio je prvi Vukovarac koji je počinio samoubojstvo i to u Zagrebu 24. kolovoza 1993.godine. Imao je samo 24 godine.

Svojevremeno, Danijel Rehak prisjetio se i Željka Ilića, branitelja po nacionalnosti Srbina, kojemu su roditelji poginuli u Borovu naselju uslijed granatiranja: "Taj dečko je bio poseban. Kad god su ga pitali tko mu je ubio roditelje, odgovarao je – 'Vi!'. Udarali su ga u prsa pri tome i stalno ponavljali – 'Tko ti je ubio roditelje?', a on je i dalje, već su mu prsa bila plava, pa crna od udaranja, i dalje tvrdoglavo odgovarao –'Vi!".

I tako, nižu se crtice, priče, sudbine, mogla bih ih pisati do ujutro. Iz srpskih koncentracijskih logora, mnogi se nisu vratili. Još više ih je umrlo od posljedica zlostavljanja. Od nepravde. Od zloćudnih bolesti. Preživjeli, danas su ostarjeli, vide se godine na njima, ali duh je ostao. I ljubav prema Domovini. Prijatelji, živjeli još puno godina!