NISU ZABORAVLJENI Tri je puta ranjen, a da nije bilo neljudi, danas bi slavio rođendan: 'Tada mu se gubi trag'
Godina 2025. je na izmaku, brojimo posljednje dane i sate. Oko stola, okupit će se rođeni i prijatelji, nazdraviti nadolazećoj godini i poželjeti jedni drugima zdravlja i radosti. Nažalost, brojne obitelji, mnoge u svojoj tuzi usamljene, jer znate, prošla su tri i pol desetljeća, puno i za izgovoriti, i u 2026. imat će samo jednu želju – pronaći svoje najmilije.
Pitanje koje slušajući tragične obiteljske priče često sebi postavljamo jeste, kako se čovjek uopće uspije nositi i preživjeti s tolikom količinom boli? Još mi je živo u sjećanju razgovor u kome majka koja je izgubila sina jedinca pita drugu, koja je izgubila više sinova, kojoj je od njih dvije teže. Je li teže njoj, koja je izgubila jednoga jedinoga sina koji joj je bio sve ili ovoj, drugoj, koja je izgubila sve i više nema ni jednoga?
U Domovinskom ratu, brojni su roditelji ostali bez više djece koja su bila branitelji. U Vukovaru, obitelji Živković, Kolak, Bošković, Došen, Šego, Kraljević, Mudrovčić, Radivojević, Dolišni, Sremac, Koch, Sekić, Tivanovac itd., niz je stravično dugačak, samo su neke od njih.
Luca rođ. Čavar i Vinko Dragičević, u Vukovaru su izgubili sinove Marinka i Marka, obojicu dragovoljce Domovinskoga rata, pripadnike 4. bojne 3. gardijske brigade ZNG-e, poznatije kao garda s Opatovca.
Marka su, gorke li sreće, pronašli i pokopali, a za Marinkovim posmrtnim ostacima, budući da nesretni roditelji nisu dočekali da ga pronađu i pokopaju prije vlastite smrti, još uvijek traga sestra Nevenka. Na današnji dan, da nije bilo neljudi, proslavili bi mu rođendan.
FOTO: Privatni arhiv
Tri je puta ranjen…
Marinko Dragičević – Karo, rođen je dana 30. prosinca 1963. godine u Vukovaru. Pohađao je Osnovnu školu Vladimir Nazor, a dva razreda srednjeg usmjerenog obrazovanja završio je u tadašnjoj školi Tomo Goreta koja se nalazila u zgradi današnje vukovarske gimnazije. U Rijeci je završio izobrazbu za brodoskelara, pa je nakon školovanja neko vrijeme radio u brodogradilištu 3. maj. Po povratku u Vukovar zaposlio se kao ličilac i fasader. Slobodno vrijeme rado je provodio na Dunavu, često posuđujući od oca čamac kojim se s prijateljima vozao rukavcima i išao na kupanje i ribarenje.
Marinko, a potom i njegov mlađi brat Marko, dragovoljno, na samome početku Domovinskoga rata prijavljuju se u aktivni sastav Zbora narodne garde koji se formirao na Opatovcu, te sudjeluju u različitim borbenim akcijama na području cijeloga grada. Karo, koji se prvi priključio gardi, sudjeluje već u prvoj borbenoj akciji dana 4. srpnja 1991. godine u Borovu naselju, a zatim ga raspoređuju, prema potrebi, na različite položaje po svim dijelovima grada, pri čemu je dva puta lakše ranjen, prvo u nogu na silosu, a nakon povratka na punkt i u ruku.
Nakon drugoga ranjavanja, s lakšim ranjenicima prebačen je u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerce-u, ali se nakon kraćeg vremena vraća na položaj, ovaj put u Borovo naselju, gdje je teže ranjen u glavu. Suborci ga ponovo odnose u Borovo Commerce gdje je dana 19. studenoga 1991. godine, s drugim teškim ranjenicima i civilima zarobljen, a potom odvezen u nepoznatom smjeru i od tada mu se gubi svaki trag.
Otac je do smrti vjerovao u Marinkov povratak…
Suborac Zlatko Panković koji je s njim bio na položaju u Borovu naselju, rekao je za Marinka: "Marinko je bio sa mnom na položaju u Bosanskom odvojku do zadnjeg ranjavanja, nakon čega je završio u Borovo Commerce-u i otamo mu se nakon zarobljavanja gubi trag. Vedar, veseo, hrabar i srčan dečko. Uvijek ga se rado sjetim. Počivaj u miru dragi prijatelju".
Vinko Dragičević, otac Marinka i Marka, logoraš srpskih koncentracijskih logora umro je 2010. godine, a 2015. godine preminula je i njihova majka Luca. Oboje su umrli ne dočekavši pronalazak Marinkovog tijela ili, kako se tome do posljednjega dana, odbijajući povjerovati u njegovu smrt, otac Vinko nadao - Marinkov povratak. Marinkova i Markova starija sestra, Nevenka Marković, još uvijek čeka bilo kakvu informaciju o bratovoj sudbini. Kada je odveden u nepoznatom smjeru, Marinko Dragičević imao je dvadeset i osam godina.
Marinko, nismo te zaboravili.
*Tekst je nastao u okviru projekta ''Heroji se ne zaboravljaju'' kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
