NISU ZABORAVLJENI Ubijen na korak do slobode: Zvonko Sabljak je zarobljen i na mjestu pogubljen
Prije trideset i jedne godine, u lipnju 1994. godine, pri izviđanju u neprijateljskom zaleđu na tada još uvijek okupiranom terenu, u šumarku u blizini farme Henrikovci, pripadnici 109. brigade HV-a Josip Lampert i Ivan Gubica pronašli su posmrtne ostatke jednoga od branitelja Vukovara ubijenoga pri pokušaju proboja nakon sloma obrane grada.
Dokumenti pronađeni u sačuvanoj jakni ukazivali su na to da se radi o Zvonku Sabljaku, pripadniku satnije Vojne policije pri 204. brigadi HV-a.
Zvonko Sabljak rođen je 3. svibnja 1956. godine na Ovčari kao najmlađe od četvero djece Ruže Sabljak rođ. Križić i Ivana Sabljaka. Osnovnu školu pohađao je na Ovčari u Područnoj školi Sotin, a srednju Ekonomsku školu završio je u Vukovaru. Ipak, posao ga je ponovo vratio na rodnu Ovčaru gdje se kao radnik VUPIK-a zaposlio na svinjogojskoj farmi.
Godine 1979. Zvonko Sabljak oženio se Helenom Grnjom koja im je 1981. godine rodila sina Elvisa te 1982. godine kćeri blizanke Ivanu i Andrianu.
Kada je mlada peteročlana obitelj od VUPIKA-a dobila stan u tada novoj gradskoj četvrti Olajnica, činilo se kako ništa ne može pomutiti njihovu sreću jer Zvonku su, osim povremenog ribarenja, obitelj i posao bili jedina preokupacija.
U obranu Vukovara Zvonko Sabljak uključio se dragovoljno kao pripadnik pričuvnoga sastava Zbora narodne garde, a po osnutku satnije Vojne policije "Atila" u rujnu 1991. godine postao je pripadnik desetine za osiguranje i raspoređen na osiguranje Glavnoga zapovjednoga mjesta obrane Vukovara po kome je agresor danonoćno djelovao topništvom svih kalibara, s dobro ucrtanim koordinatama i velikom preciznošću, kako bi nanio što veće gubitke zapovjednom kadru.
anih informacija o neprijateljskim snagama koje su u vrlo gustom razmještaju i u nekoliko prstenova okruživale grad, o minskim poljima ili konfiguraciji tla, odnosno rasporedu usjeva viših poljoprivrednih kultura (kukuruza), izgledi za uspjeh onih koji su se odlučili na proboj bili su iznimno mali.
Zvonko odlazi u zajedničko sklonište na Olajnici gdje se tijekom opsade grada nalazila i njegova obitelj te u dogovoru sa suprugom Helenom donosi odluku kako će sa suborcima pokušati izaći iz okruženja.
FOTO: Direktno/Privatna arhiva
Bez milosti pogubljen
U noći 17. studenoga 1991. godine u skupini s više od dvjesto branitelja i civila Zvonko Sabljak krenuo je u očajnički proboj. Nakon što se tako velika polazna skupina u skrivanju i mučnom hodanju, izbjegavajući minska polja, u mraku prethodno već razdvojila na nekoliko manjih, sutradan, 18. studenoga 1991. godine, nedaleko od farme Henrikovci, skupinu u kojoj se nalazio i Zvonko Sabljak, otkrila je neprijateljska vojska. Iako teško ranjen i s prostrjelnim ranama kroz rebra i desno stopalo, Zvonko se pokušao spasiti otpuzavši do dalekovoda obrasloga u šiblje te tamo pronaći zaklon, no u potrazi za preživjelima otkriven je i ubijen, kako će naknadno pokazati obdukcija, hicem iz pištolja u glavu.
FOTO: Direktno/Privatna arhiva
Mirko Sabljak spasio je ranjenog suborca
"Trebao sam se vratiti po njega“ – u protekle trideset četiri godine nebrojeno je puta izgovorio Zvonkov, nedavno preminuo, stariji brat Mirko, koji je s drugom skupinom branitelja uspio izaći iz neprijateljskoga okruženja. Budući da je skupina s kojom je Mirko krenuo u proboj prolazila u blizini Olajnice, Mirko Sabljak je želio otići po brata, ali ga je od te namjere odvratio zapovjednik rekavši kako će Zvonko krenuti sa svojom skupinom te ako Mirko sada ode, nitko ne može predvidjeti što se može dogoditi s obojicom. Ostankom u skupini s kojom je krenuo, Mirko Sabljak je spasio drugoga čovjeka, vezista iz zapovjedništva, prezimenjaka s kojim nije bio u rodu, Žarka Sabljaka. Tijekom proboja netko je primijetio kako nedostaje Žarko, odnosno, kako je ostao negdje u kukuruzima. Mirko se sam vratio po njega i zatekao ga iscrpljenoga i dehidriranoga. Unatoč Žarkovu nagovaranju da ga ostavi, Mirko je podigao Žarka i nosio ga dok nisu stigli do ostatka skupine, a nakon toga sve dok nisu došli do crte razdvajanja gdje ih je prihvatila Hrvatska vojska.
FOTO: Direktno/Privatna arhiva
Unatoč riziku, izvlačenje tijela…
Dana 25. lipnja 1994. godine, nakon zaprimanja informacije kako su u neprijateljskoj pozadini pronađeni posmrtni ostaci hrvatskog branitelja, zapovjednik 68. bojne Vojne policije brigadir Ante Gilja, unatoč riziku, organizirao je manju skupinu u kojoj su se pored njega nalazili i Ivo Kelić, Ivica Tunuković, Tomo Tomić, Mario Maslov i Ivan Gubica, koja uspijeva izvući posmrtne ostatke Zvonka Sabljaka i odnijeti ih na Odjel za patologiju vinkovačke bolnice.
Supruga Helena i troje djece koji su nakon pada grada prošli logor u tranzitu te preko BiH došli ponovo u Hrvatsku, roditelji, sestra Ankica i braća Mirko i Josip, u srpnju 1994. godine pokopali su posmrtne ostatke Zvonka, supruga, oca, sina i brata, na gradskome groblju u Vinkovcima. Godine 1998. njegovi posmrtni ostaci premješteni su na Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru. Kada je pri pokušaju proboja, nadomak slobode, otkriven i bez milosti pogubljen, Zvonko Sabljak, suprug, otac, sin i brat, imao je 35 godina.
Zvonko, nismo te zaboravili.
*Tekst je nastao u okviru projekta '' Heroji se ne zaboravljaju'' kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
