Obilježena 34. obljetnica pogibije pripadnika SJP PU varaždinske „RODA“ – sjećanje na heroje akcije „Vihor“

U spomen na petoricu poginulih pripadnika „Roda“, obilježavanje započelo projektom „Ruža i lampaš za Vas“, a završilo komemoracijom kod spomenika u Jarmini

Dostojanstveno i s dubokim poštovanjem, ratni pripadnici Specijalne jedinice policije PU varaždinske „RODA“, članovi obitelji poginulih branitelja, predstavnici policije, lokalne samouprave i braniteljskih udruga obilježili su 34. godišnjicu tragične pogibije petorice pripadnika „Roda“ koji su 1991. godine položili svoje živote u pokušaju proboja prema opkoljenom Vukovaru, kod mjesta Karadžićevo.

Obilježavanje je započelo 7. studenoga u sklopu projekta „Ruža i lampaš za Vas“, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na više lokacija – u Vinici, Čakovcu, Kuršancu i Koprivnici – gdje počivaju heroji Domovinskog rata Mladen Kasun, Vlado Štampar, Željko Pongrac, Branko Kos i Zvonimir Kardoš.
Ove tihe, svjetlom svijeća obasjane komemoracije pratila je molitva i trenutak poniznog sjećanja.

„Znali smo kamo idemo – nitko nas nije trebao tjerati“

Na središnjoj komemoraciji u Jarmini, 9. studenoga, ratni zapovjednici i pripadnici Jedinice, podijelili su s nama, svjedočeći o hrabrosti i žrtvi svojih suboraca.

„Nakon pogibije zapovjednika voda, preuzeo sam zapovjedništvo. Znali smo kamo idemo. Nitko nas nije trebao tjerati. Znali smo da ne idemo ‘na kremšnite’. Išli smo srcem, odlučno i hrabro“, rekao je Rajko Horvat, ratni zapovjednik voda SJP PU varaždinske „RODA“.

Horvat je u svom emotivnom obraćanju podsjetio na okolnosti same akcije kod Karadžićeva, opisavši kako su se postrojbe pokušale probiti prema Vukovaru u noći s 8. na 9. studenoga 1991., unatoč snažnom neprijateljskom otporu i nadmoći u ljudstvu i tehnici.

„Stigli smo do Đakova, obavili izviđanja i u dogovoru sa zapovjednikom zbornog područja, generalom Milom Dedakovićem Jastrebom, bilo je odlučeno da najprije krenemo na Karadžićevo. Naime, 13. listopada 1991. godine, pokušaj proboja pripadnika Lučkog prema Vukovaru, u kojem je sudjelovalo oko tisuću pripadnika Zbora narodne garde, nije uspio – pet tenkova nije moglo proći izravnim putem preko Nuštra, Bogdanovaca i Marinca.
Zato smo odlučili krenuti okolnim putem, kako bismo na sebe navukli protivničke snage, a omogućili našoj vojsci da kroz pukotine probije obruč prema unutra, dok bi branitelji iz Vukovara pokušali izaći prema van. Nažalost, plan nije uspio.“

U noći 9. studenoga, neposredno iza ponoći, krenuli smo – moj vod, drugi i treći vod – upravo odavde, iz Jarmine i Borinaca, prema Karadžićevu. Prvi vod išao je iz smjera ekonomije Čelentinci, a s druge strane položaja bila je Durgutovica. Nešto prije šest ujutro bili smo na položaju i započeli frontalni napad.

Znali smo kamo idemo. Nitko nas nije trebao tjerati. Znali smo da ne idemo „na kremšnite“. Vjerovali smo da ćemo, uz potporu, to brzo riješiti. Međutim, već nešto prije šest došlo je do žestokog vatrenog kontakta. Na našoj strani poginula su dvojica, a s njihove petorica. Uništili smo im četiri tenka, jedan teško oštetili. Išli smo ručnim naoružanjem na tenkove – svjesno, hrabro i s puno srca.

Borili smo se koliko god se moglo. Nakon pet poginulih i 28 ranjenih, više nije bilo tko pomagati dečkima da se izvuku do ceste, gdje je dolazila hitna i odvozila ranjenike u poljsku bolnicu u Stare Mikanovce. Oko 15 sati morali smo se zaustaviti.

Oko 16 sati stigla su nam u pomoć dva naša tenka – jedan klasični tenk i jedan s protuoklopnim sustavom „maljutka“. Tada je ostatak naših snaga uspio doći naprijed, jer smo još imali ljudi na prvoj liniji. Tamo, u prvoj kući na ulazu u selo, dečki su odmah previjani i upućivani dalje, prema potrebi, u bolnice.

Nismo bili kukavice – išli smo srcem, išli smo odlučno i htjeli smo ići. Došli smo do polovice sela, ali dalje se jednostavno nije moglo. To je bilo jedno od najtežih iskustava.”, kazao je Horvat, prisjećajući se 28 ranjenih i petorice poginulih suboraca.
„Dok nas bude – dolazit ćemo ovamo.

Jedino što želim poručiti svima jest: mir svim ljudima dobre volje – i neka živi ljubav, jer rat je zlo.“.“

Svjedočanstvo preživjelog – od pogibije do logora

Posebno emotivno svjedočanstvo iznio je Slavko Štrlek, pripadnik „Roda“ koji je u akciji teško ranjen, zarobljen i odveden u logore u Veru, Novi Sad i Sremsku Mitrovicu, gdje je proveo sedam mjeseci.

„U akciji u Karadžićevu 1991. godine teško sam ranjen. Nakon četiri dana pronašli su me četnici ispred bunkera, teško ranjenog, i odveli su me najprije u selo, gdje je trebalo biti strijeljanje. Nakon toga su me odveli u Veru, a iz Vere u Novi Sad, gdje su mi sanirali rane.

U međuvremenu je već pao Vukovar, pa su me nakon toga prebacili u Sremsku Mitrovicu, gdje sam proveo sedam mjeseci. Cijelo to vrijeme, iako teško ranjen, bio sam u zatvoru, gdje su me maltretirali i zlostavljali. Optužili su me za ratni zločin, za sve poginule s njihove strane tijekom borbi.

Vozili su me i u Beograd, a zatim ponovno u Novi Sad. Na putu su me, kroz Frušku goru, dodatno zlostavljali. Bilo je to izuzetno teško i tragično razdoblje.

Kad sam se nakon sedam mjeseci vratio u razmjeni zarobljenika, nisam znao da me policija službeno proglasila mrtvim. Roditeljima je tako priopćeno, i oni su me već oplakali. U župnoj crkvi održana je sveta misa zadušnica za mene. Možete zamisliti što je to značilo kad su kasnije saznali da sam živ – bila je to velika radost i slavlje, ali i duboko emotivan trenutak.

To su bili vrlo teški trenuci kojih se i danas sjećam – jesenskih dana 1991. godine, koji su mi ostali urezani u sjećanje. Nažalost, svi naši poginuli suborci tada nisu odmah pronađeni. Dvojica su ostala ležati pokraj mene; njihova tijela pronađena su tek 1998. godine, tijekom mirne reintegracije. Tada se saznalo da su ih neprijatelji jednostavno zatrpali traktorom na mjestu pogibije.

Još jedan naš suborac i danas se vodi kao nestao. Ni danas se ne zna što je s njim, službeno je još uvijek evidentiran kao nestali.

Roditelji su sve to teško prihvatili, ali s vremenom su se pomirili s istinom. Te uspomene i danas bole, no važno je da se o njima govori – da se nikad ne zaboravi.“, prisjetio se Štrlek, vidno ganut.

Njegova je priča simbol patnje, ali i pobjede života nad smrću – i neugaslog sjećanja na suborce koji nisu dočekali povratak kući.

Počast i zahvala

Kod Spomen-obilježja poginulim pripadnicima „Roda“ vijence su položili i svijeće zapalili brojni uzvanici i predstavnici institucija, među kojima:
izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja gospodina Tome Medveda –  savjetnik ministra gospodin Josip Slaćanin, izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske gospodina Davora Božinovića – državni tajnik gospodin Tomislav Bilandžić, izaslanik Ravnateljstva policije – zapovjednik Jedinice specijalne i interventne policije Osijek gospodin Davor Rudec.

Izaslanika župana Vukovarsko – srijemske županije gospodina Ivana Bosančića – člana savjeta za branitelje župana gospodin Damir Dujić, izaslanica župana Varaždinske županije gospodina Anđelka Stričaka – županijska vijećnica gospođa Melani Gavrić, gradonačelnica Grada Čakovca gospođa Ljerka Cividini, načelnik Općine Jarmina, gospodin Marijo Matić sa vijećnicima, suradnicima i braniteljima s područja Općine Jarmina, načelnik Općine Vinica dr.sc. Branimir Štimec sa suradnicima i mještanima Općine Vinica.

Nnačelnik Policijske uprave varaždinske gospodin Predrag Benčić, zamjenik načelnika Policijske uprave varaždinske gospodin Dalibor Božić, izaslanik načelnika Policijske uprave međimurske gospodina Ivan Sokač – voditelj Službe za javni red i sigurnost gospodin Nenad Plevnjak sa suradnicima, zamjenik načelnika Policijske uprave vukovarsko-srijemske i voditelj poslova izvještajne analitike i odnosa s javnošću Policijske uprave vukovarsko-srijemske, gospodin Dragoslav Živković i suradnici.

Ratni zapovjednici i ratni pripadnici Specijalne jedinice policije PU varaždinske „RODA“, počasni predsjednik Udruge Specijalne policije Republike Hrvatske, gospodin Stevo Culej, bivši načelnik općine Jarmina, gospodin Goran Ileković, predsjednik Udruge Sinovi domovine Vinica gospodin Ivan Krajcer uz članove Udruge, predsjednik Udruge umirovljenika unutarnjih poslova Varaždin, gospodin Zlatko Markovac sa suradnicima, izaslanstvo Udruge veterana 3. gardijske brigade „Kune” Đakovo te predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata kao i svi ostali hrvatski branitelji,

Molitvu za poginule i preminule branitelje predvodili su vlč. Antun Farkaš i vlč. Valent Posavec, a sveta misa zadušnica održana je u župnoj crkvi svetog Vendelina u Jarmini.

„Policija je prva stala u obranu Republike Hrvatske“

U prigodnom obraćanju, državni tajnik MUP-a Tomislav Bilandžić istaknuo je da hrvatska policija zauzima posebno mjesto u obrambenoj povijesti zemlje:

„Došli smo danas ovdje pokloniti se i iskazati poštovanje i zahvalnost petorici pripadnika ‘Roda’. Hrv„Došli smo danas ovdje pokloniti se i iskazati poštovanje i zahvalnost petorici pripadnika Specijalne jedinice policije Policijske uprave varaždinske – pripadnicima ‘Roda’ – koji su 1991. godine, na današnji dan, poginuli ovdje, na ulazu u mjesto Karadžićevo, prilikom pokušaja proboja prema tada opkoljenom gradu Vukovaru.

Drago mi je što se okupilo mnogo ljudi i što čuvamo uspomenu na te hrabre ljude. Svi mi koji smo bili sudionici Domovinskog rata, ali i svi oni koji vole Republiku Hrvatsku, imamo obvezu svjedočiti istinu o Domovinskom ratu. Imamo obvezu organizirati ovakve obljetnice, dolaziti na njih i ne smijemo dopustiti zaboravu da nam uzme te ljude i te događaje.

Danas ovdje, kao izaslanik ministra unutarnjih poslova i potpredsjednika Vlade gospodina Davora Božinovića, želim posebno naglasiti da je policija dala iznimno velik doprinos u Domovinskom ratu. Zapravo, ne znam postoji li ijedna zemlja u svijetu u kojoj je policija dala toliki doprinos u obrani svoje domovine kao što je to učinila hrvatska policija u obrani Republike Hrvatske.

Hrvatska policija bila je prva koja je stala u obranu Republike Hrvatske od velikosrpske agresije, a upravo iz redova hrvatske policije kasnije je nastala Hrvatska vojska, s kojom je do kraja Domovinskog rata sudjelovala u svim bojnim i redarstvenim oslobodilačkim operacijama.

Ukupno je 788 hrvatskih policajaca poginulo ili se još uvijek vode kao nestali u Domovinskom ratu. Više puta naglašavam na ovakvim obljetnicama da svi imamo obvezu svjedočiti istinu o Domovinskom ratu, jer hrvatska je država nastala na njegovim temeljima.

Mlade generacije ne trebamo opterećivati Domovinskim ratom, ali one moraju znati da su hrvatski narod i hrvatski branitelji podnijeli veliku žrtvu kako bismo danas živjeli u slobodnoj, neovisnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj.“

Hrvatska policija bila je prva koja je stala u obranu Republike Hrvatske od velikosrpske agresije.
Ukupno je 788 hrvatskih policajaca poginulo ili se još uvijek vode kao nestali. Na nama je da svjedočimo istinu o Domovinskom ratu, jer na njegovim temeljima počiva hrvatska država.“

Povjesnica akcije „Vihor“ i pogibije „Roda“

U jesen 1991. godine, policajci tadašnje Policijske uprave Varaždin, u čijem je sastavu bila i sadašnja Policijska uprava međimurska, redovito su upućivani na ispomoć Policijskoj upravi Vukovar.

Kad su okupatorske snage JNA i četnika potpuno okružile Vukovar, donijeta je zapovijed da se Specijalna jedinica policije Policijske uprave Varaždin, ojačana jednim vodom policajaca Policijske uprave, priključi snagama koje će izvršiti proboj prema Vukovaru.

Tako se Jedinica dana 3. studenog 1991. godine uputila u smjeru Vinkovaca gdje je stavljena pod zapovjedništvo Operativne skupine Vukovar – Vinkovci – Županja, na čijem je čelu bio Mile Dedaković Jastreb.

Idućih su dana prikupljani podaci i izviđan teren oko sela Karadžićeva, preko kojeg je trebalo izvršiti proboj prema Vukovaru.

Napad je bio temeljito i dobro isplaniran i sve je ukazivalo na to da će zadaća biti brzo obavljena. Ali dogodilo se nešto što nitko nije očekivao.

Doznavši za namjere proboja, neprijatelj je višestruko pojačao svoju obranu dovodeći na položaje nove snage u ljudstvu i tehnici.

U jutarnjim satima 9. studenog, Jedinica je počela s napadom i doživjela veliki šok. Neprijatelj je po njihovim položajima otvorio vatru iz svih raspoloživih oružja i oruđa. Započela je žestoka borba s puno jačim neprijateljem.

U takvoj, neravnopravnoj borbi, Jedinica je ipak uspjela zauzeti gotovo pola Karadžićeva. U poslijepodnevnim satima, u pomoć im je stiglo pješaštvo ZNG-a, ali se zbog pretrpljenih velikih gubitaka u ljudstvu i ratnoj tehnici, Jedinica morala povući na polaznu liniju.

U toj herojskoj borbi za slobodu i neovisnost Lijepe naše, svoje živote na oltar Domovine položilo je petero djelatnika „Roda“:  Zvonko Kardoš,  Branko Kos,  Željko Pongrac,  Mladen Kasun  i  Vlado Štampar.

28-ro djelatnika je teže ili lakše ranjeno, a Slavko Štrlek je završio u zarobljeništvu odakle je pušten nakon sedam mjeseci provedenih u koncentracijskom logoru.

Obilježavanje 34. obljetnice pogibije pripadnika SJP PU varaždinske „RODA“ još je jednom podsjetilo koliko je visoka bila cijena slobode i koliko je važno čuvati uspomenu na one koji su je izborili.

Njihova žrtva obvezuje – na sjećanje, zahvalnost i prenošenje istine novim generacijama.